Mirisala si na topli kruh. Držala si me u zagrljaju kao da sam dio tebe. Moja sitna glava savršeno je nalijegala na ulegnuće između tvojih ramena i vrata. Kako mi je srce bilo mirno na tom mjestu.
Kratko bi trajala naša tišina.
Ja bih ti došla samo na koji trenutak, napunila srce željno ljubavi te odskakutala dalje, daleko u polje, loviti bubamare i leptire. A ti si ostala u kući, mijesiti kruh, kuhati nam ručak, hraniti životinje, održavati red. Davati se beskonačno. Od tebe nitko nije otišao praznih ruku ni prazna srca.
Odrasla sam i otišla.
Zvala sam te da mi objasniš kako ću skuhati grah.
Zvala sam te da mi objasniš kako ću napraviti kruh.
Zvala sam te kad god mi je nešto trebalo.
Nikada te nisam pitala trebaš li ti nešto.
Onda su mi rekli da si umrla. Znam da jesi, ta pozdravile smo se na tvojoj smrtnoj postelji. Unatoč tome stalno te osjećam. Prisutna si u svakom mom danu.
Znam i da si opet živa. Sada zauvijek. Razmišljam je li ti Bog vratio tvoju predivnu dugu, plavu kosu, ili si možda htjela zadržati svoje sijede vlasi. Kako god, znam da si prekrasna.
I znam da si radosna.
Foto: autorica B.Š. i njezina tetka Iva Tomić, snimljene 1980.
To da te više nema u ovome svijetu čini mi se kao nekakva fikcija. Stalno mislim kako ću ti otići opet u zagrljaj kada završim sve svoje “važne poslove” odrasle osobe.
Kako ćeš ti opet biti mlada, a ja dijete.
Zamišljam kako me čekaš u svojoj kućici usred polja kojim se širi miris najljepšeg kruha i pečene paprike. Ispeći ćeš mi jaje žuto poput sunca.
Udijeliti mi bezbroj poljubaca. Reći da sam sva ista ti, sva na tetku svoju. Ja ću se pobuniti, a u srcu ću znati da bi to bila nevjerojatna čast. Biti poput tebe.
Nedostaješ mi. I dok naši najmiliji, jedno po jedno odlaze, ja razmišljam kako se sada sigurno opet svi vrte oko tebe. Pa me uhvati ljubomora. Zapitam se hoće li biti mjesta za mene. I tada se sjetim. U tvom srcu, baš kao i u tvojoj kućici, uvijek je bilo mjesta za sve.
Piše: Blaženka Šarlije, rođena Pranjić
www.tomislavnews.com
