Nastranu bajka i sanjarenja, ja se i dalje nikako nisam mirio sa porazom, pa sam nečujno primakao bratu i pokušao, još jednom, prstima dotaknuti nježne mandolinske žice, ali mi je on ponovo, ovoga puta još oštrije, odgurnuo ruku, zaprijetivši mi ponovo da se mandolini ne smijem primicati, ni noćas, ni sutra, i nijedan drugi dan, pa makar mi suze tekle k’o rijeka
U jedno hladno i kasno, duvanjsko zimsko popodne, moj stariji brat Ibrišim došao je kući iz škole, noseći u ruci neku neobičnu, čudesno lijepu stvar, kakvu do tada nikada i nigdje nisam vidio. Pokazujući je ocu i majci, prešao je nježno prstom preko tankih, zategnutih žica, rekavši im da je ta prelijepa stvar u njegovim rukama muzički instrument, koji se zove – mandolina.
Malo kasnije, kada se izuo i ugrijao ruke iznad šporeta, koji je, baš u tim trenucima, gotovo poskakivao od jake vatre u njemu, objašnjavao je ocu i majci kako je to, ustvari, školska mandolinu koju je dobio za vježbanje, jer se, prije izvjesnog vremena, u njegovoj Nižoj gimnaziji formirao tamburaški orkestar. Pričajući ushićeno o tome kako će, nakon što uvježbaju nekoliko pjesama, nastupati na školskoj priredbi, a potom i na priredbi za građane Duvna, na mene uopće nije obraćao pažnju, kao da u tom času i nisam bio u sobi, ili kao da sam neka mrtva stvar, koja niti šta vidi, niti šta čuje, niti šta razumije
Htio sam i njemu, a i ocu i majci, staviti do znanja da sam i ja tu, da mi se mandolina mnogo sviđa, pa sam je pokušao samo dotaknuti rukom, sasvim blago i tek toliko da osjetim žice ispod prstiju. Brat mi je hitro i ljutito sklonio ruku, a zatim i oštro zaprijetio da joj se ne smijem primicati, jer je on u školi potpisao nekakvu potvrdu kojom se obavezao da je mora pažljivo čuvati.
„Ako joj se bilo šta desi“, ponovio je on nekoliko puta, glasno i sav važan, tako da to čuju i otac i majka, „roditelji će morati kupiti potpuno novi instrument!“
A mandolina je, to vam svakako moram još jednom ponoviti, pa makar mi i vi prigovorili kako sam jako dosadan, tada u mojim očima izgledala zaista čudesno. Od te mandoline u rukama moga brata, čije su me zategnute žice neodoljivo privlačile, nikada u svojoj kući nisam vidio ljepšu stvar. Tonovi koje su proizvodile njene tanke, metalne žice meni su se tada činili kao da dopiru iz nekog drugog i dalekog svijeta, kao da su neki nepoznati i tajnoviti govor, koji će se moći razumjeti tek onda kada naučimo svirati mandolinu. Ti nježni mandolinski zvuci u mom uhu su, barem za trenutak, smijenili neprijatne i gotovo zastrašujuće šumove koje je, tih dana, hladna duvanjska bura stvarala u šupljinama starih prozora naše kuće. Zato je, valjda, naša majka, mnogo prije prvih snjegova i hladnih vjetrova, kao i ranijih zima, ispod prozorskih krila uguravala novinski papir, čuvajući, i na taj način, dragocjenu toplotu koju nam je tako izdašno darivao starinski šporet
na drva, „garo, kakvog nije bilo u pola Sreza“. Baš tako ga je hvalio i tepao mu naš otac, najmanje deset puta u jednom zimskom danu.
Dok nam je moj stariji brat pokazivao neke već naučene melodije, pomjerajući spretno vrhove svojih prstiju na mandolinskim žicama, ja više nisam čuo ni fijuk duvanjske bure, niti prijeteće šumove u prozorima naše sobe, koji su mi ponekad ličili na neke tajanstvene poruke sa drugih planeta. Sve mi je to, u jednom času, u polumračnom uglu tople sobe, izgledalo kao da, i moja porodica i ja, boravimo u nekoj lijepoj zimskoj bajci. A bajke nije bilo, bila je tu, preda mnom, u rukama moga brata, mandolina, njen kratki, tanki „vrat“ (to sam, naravno, kasnije naučio) izdijeljen „pragovima“ na više manjih dijelova. Ispod „vrata“ je bilo „kruškasto tijelo“, iz koga su se širili nježni tonovi, nasuprot prijetećim udarima hladnog sjeverca, koji nas je već nekoliko dana, zajedno sa ranim zimskim mrakom, tjerao u tople domove.
Nastranu bajka i sanjarenja, ja se i dalje nikako nisam mirio sa porazom, pa sam nečujno primakao bratu i pokušao, još jednom, prstima dotaknuti nježne mandolinske žice, ali mi je on ponovo, ovoga puta još oštrije, odgurnuo ruku, zaprijetivši mi ponovo da se mandolini ne smijem primicati, ni noćas, ni sutra, i nijedan drugi dan, pa makar mi suze tekle k’o rijeka. Toj prijetnji sada su se, još ozbiljnije, pridružili i otac i majka, pa sam se, nerado, ponovo povukao u svoj polumračni kutak sobe, odakle sam, sa pristojne udaljenosti, teško se suzdržavajući od glasnog plača, sa divljenjem mjerkao tu prekrasnu „igračku“, koja je unijela pravi nemir u mom dotadašnjem, dosadnom, kratkom životu. A duvanjska zima, činilo mi se, ima namjeru da traje vječno.
U takvom sam raspoloženju, ponižen i tužan, munjevito u sebi skovao tajni plan: otići ću, krišom, do zgrade Niže gimnazije i zamoliti nekog nastavnika da i meni daju mandolinu. A zašto mi je, uostalom, ne bi dali?, pitao sam se u sebi, smišljajući svoj tajni plan. Zašto, uostalom, i ja ne bih mogao u rukama imati takvu lijepu stvar: imam punih sedam godina i deset mjeseci i već sam pošao u prvi razred osnovne škole.
Bilo je, doduše, kasnô i hladnô zimsko popodne, ali i zgrada Niže gimnazije bila je sasvim blizu moje kuće, pa se nisam plašio da sâm, krišom, odem do škole. Tamo će me, mislio sam, već neko pitati zašto sam došao, i to još po ovakvom nevremenu, a onda ću ja tom nekom direktoru, ili nastavniku, sve lijepo objasniti i kući se vratiti sa svojom mandolinom. Već znam i čitati i pisati, pa mogu, valjda, i ja potpisati taj neki papir da ću mandolinu čuvati kao „oči u glavi“, kako je otac govorio mom starijem bratu, plašeći se da bi možda morao kupovati novi instrument, ako se onom, „ned’o Bog“ šta desi.
Iako je vani i dalje bjesnjela strašna bura, premještajući pustim duvanjskim ulicama prhki snijeg, brzo sam došao do škole moga starijeg brata i sa velikim naporom otvorio teška, drvena, ulazna vrata. Ušao sam u prostrani i potpuno prazan hol u prizemlju stare zgrade, a onda sam, već potpuno zbunjen, stao nasred tog hola, pitajući se: a šta sada, na koju stranu treba krenuti. U jednom času me ta studena praznina toliko uplašila da sam pomislio kako bi bilo najbolje da se odmah vratim kući, u svoju toplu sobu, pa makar tamo samo gledao bratovu mandolinu.
U holu nije bilo nikoga, ni učenika, ni nastavnika, pa sam se sjetio starog gimnazijskog domara Feriza, šutljivog i strogog čovjeka, oca mog druga Mahmuta, Mahe, Ćose, poželivši da bar njega sretnem, jer bi mi on sigurno znao reći ko je u ovoj školi zadužen za mandoline.
Na moju veliku žalost, u holu nije bilo nikoga, nikoga i ništa nisam čuo, osim zastrašujućeg zviždanja hladnog sjeverca i njegovih sve jačih udara u teška ulazna vrata škole. Sav sam se tresao, malo od studeni a malo zbog straha koji je u meni izazivao taj prostrani, pusti gimnazijski hol. Još kada su se iza mojih leđa, pod naletom jakog vjetra otvorila pa odmah, uz zastrašujući prasak, zatvorila taška ulazna vrata, strah me je potpuno savladao, pa sam, još jednom, zažalio što sam se upustio u ovaku opasnu i neizvjesnu avanturu. Mislio sam, u jednom trenutku, da će vjetar odnijeti i mene i cijelu gimnazijsku zgradu, i sve klupe i stolice u njoj, i sve mandoline u njoj, ako ih je uopće bilo.
I ranije sam, zajedno sa svojim drugom Mahmutom, Mahom, i njegovim ocem Ferizom, prolazio hodnicima ove škole. Pomažući mu u čišćenju, penjali smo se uz stepenice sve do tavana, ulazili u učionice, ali nikada nisam bio potpuno sam, i nikada u ovo doba dana, pa sam kao skamenjen, zbunjen i preplašen, stajao i drhtao nasred hodnika, osluškujući bilo kakav ljudski glas. Nisam znao gdje sjede nastavnici ili direktor, ali sam zaključio da se u zgradi škole mora nalaziti bar neko, jer velika ulazna vrata nisu bila zaključana.
I taman kada sam odlučio da se brzo vratim kući, nadajući se da niko neće ni primijetiti da sam iz nje i izlazio, sjetio sam se nastavnika čije je ime bilo Hasan Cero. Njegovo prezime Cero, koje su u mojoj kući zbog nekih razloga često pominjali, bilo mi je neobično i brzo sam ga zapamtio. Možda i zbog toga što se ono, baš kao ni moje, nije završavalo na „ić“. Oko mene su bila djeca sa prezimenima: Musagić, Kokanović, Rubić, Kapetanović, Perić, Birdahić, Numić, Ajdinović, Stipić, Crnković, Jurić, Marijanović, Bašić, Begić, Kozarić, Brkić, Jerlagić, Pehlivanović, …a sad, zapamtio sam, pored Musa, bez „ić“, evo i prezime Cero nema „ić“. Kasnije sam u školi upoznao mnogo dječaka i djevojčica čija se prezimena nisu završavala na „ić“: Bazdulj, Đugum, Dilber, Kalaba, Dizdar, Šaran, Marmut, Dulaš, Isak… pa sam bio potpuno zbunjen. Ništa mi, u tom mom ranom djetinjstvu, sa prezimenima nije bilo jasno: ni čemu služe, ni ko ih smišlja, ni kako ih smišlja, niti to da više porodica imaju ista prezimena a da nisu rođaci, niti to da su neki rođaci a prezimena im nisu ista…
Ali, pustimo sada na miru prezimena i porodice. To, ionako, nije tema ove priče. Svega ovoga sam se sjetio samo radi toga da bih vam lakše objasnio
kako sam zapamtio ime nastavnika Hasana Cere, i kako sam ga se, eto, sjetio u tom sudbonosnom času, tog hladnog zimskog popodneva u holu Niže gimnazije, hvatajući se tog imena kao za svoju posljednju nadu, tanku slamku spasa.
I tada sam, tjerajući iz sebe sav nakupljeni strah, počeo vikati iz sveg glasa: „Cero, Cero, daj mi mandolinu! Cero, Cero, daj mi mandolinu!“
Ponavljao sam to više puta, a u prekidima toplim dahom grijao promrzle prste, sve dok se na vrhu stepeništa nije pojavio niko drugi nego baš
nastavnik Hasan Cero. Prepoznao sam ga odmah, jer su mi ga ranije pokazivali stariji dječaci, govoreći o njemu kao o izvrsnom beku lokalnog FK “Budućnost“.
Ugledavši me, nastavnik Cero se počeo odmah smijati na sav glas, što me je potpuno zbunilo. A kako i ne bi: ja smrznut, prepadnut i plačan, a nastavnik Cero se smije kao da je pred njim stajao kakav cirkuski zabavljač. Potom se malo primirio pa me je upitao:
„Ma čiji si ti, mali?“
„Huseina Muse, majstora što pravi cipele“, rekao sam drhteći od straha i studeni.
„A šta te to, drago dijete, dovelo ovdje, u ovo doba i po ovakvom vremenu, i šta si ti ono tražio od mene?“
„Mandolinu!“
„Mandolinu?! Kakvu mandolinu?!“, čudio se nastavnik Hasan Cero.
„Pa istu onakvu kakvu je malo prije moj brat donio kući.“
„Dobro, dobro, ali mi prvo reci ko ono bijaše tvoj brat? Kako mu je ime?“
„ Pa Ibrišim Musa. Kako to ne znate a ide u vašu školu?“
„ A da, da, Ibrišim, ma znam ga, kako ga ne bih znao“, tobože se odmah sjetio mog brata nastavnik Hasan Cero, „nego, reci ti meni kakva je to mandolina kod tvoga brata?“
„Lijepa, uh kako je lijepa… ništa ljepše od nje nisam do sada vidio“, počeo sam da objašnjavam nastavniku Ceri kako izgleda mandolina koju sam vidio kod svoga brata.
„Dobro, dobro, lijepa, lijepa… ali kako izgleda…malo mi pojasni?“, smješkajući se, pitao me dalje nastavnik Cero.
„Pa ovako…kako da vam objasnim…kao kruška“, crtao sam u zraku zamišljenu krušku, „a onda preko toga idu žice… ne znam tačno koliko ih ima, koje se prstima dodiruju, ili sa nekom trza… trzalom… trzalicom, pa onda iz toga izlaze lijepi zvuci, nekakva lijepa muzika koja nekako dolazi iz nje, ali ja ne znam kako dolazi, samo se lijepo čuje.“
Nastavnik Hasan Cero se spustio niz stepenice da bi me izbliza bolje vidio, i, što sam mu ja sa više detalja opisivao kako izgleda mandolina, on se sve više smijao. Onda me je pomilovao po kosi i upitao:
„A kako je tebi ime?“
„Muzafer mi je ime, a Musa prezime, pa me neko zove Muzafere, a neko me zove Musa, ali više Musa nego Muzafere, jer je nekako kraće i zgodnije tako zvati“, odgovorih nastavniku, isprekidanim glasom, cupkajući nogama i grijući toplim dahom promrzle prste na rukama.
„Pa dobro, Muzafere, ali zašto si baš mene zvao za tu tvoju mandolinu, kad ovdje ima i drugih nastavnika? Kako si se ti baš mene sjetio?“, sve me više svojim pitanjima zbunjivao nastavnik Cero.
„Zato što sam se uplašio, druže nastavniče, pa sam se sjetio vašeg imena, jer mi ga je bilo nekako lahko zapamtiti, samo… (jedan, dva, tri, četiri)… samo četiri slova“, drhteći od studeni i straha pokušavao sam nastavniku Ceri objasniti kako mi je njegovo ime palo na pamet.
On se, nakon mog objašnjenja, počeo smijati još jače, pitajući me, usred smijeha:
„A šta će tebi još jedna mandolina kada već imaš tu, koju je kući donio tvoj brat Ibrahim?“
„Nije Ibrahim, druže nastavniče, nego Ibrišim“, brzo ispravih nastavnika Ceru.
„Dobro, dobro, neka ti bude, moja greška, eto Ibrišim, ali šta će ti još jedna mandolina?“
„Ali on, druže nastavniče, ne da ni da je pipnem, a kamoli da mi je dadne u ruke, pa da probam one žice na njoj, da vidim kako sviraju…“, želio sam što više optužiti svog starijeg brata, nadajući se da ću tako lakše doći do svoje mandoline.
„Uredu, uredu, Muzafere“, prekinuo me nastavnik Hasan Cero, smijući se i dalje tako jako da je prostrani i hladni gimnazijski hol odjekivao od njegovog smijeha. „A sada me dobro slušaj: Odmah sada idi kući, jer bi se tvoji roditelji mogli zabrinuti… Po ovakvom nevremenu…znaš nije baš zgodno izlaziti iz kuće. Evo ti sada malo para, pa kupi sebi u slastičarnici, koja je odmah uz tvoju kuću, neki slatkiš. A u nedjelju je, zapamti – u nedjelju, proba tamburaške sekcije, pa ti dođi na probu. Zapamti: tu će biti nastavnik Didak, objasni mu lijepo, sve po redu, baš ovako kao meni, i reci mu obavezno da sam te ja poslao da mu se javiš. Moje ime, vidim, dobro znaš.“
Uzeo sam iz ruku nastavnika Cere neku papirnatu novčanicu, za koju sam znao da nešto vrijedi, i brzo se sjurio do slastičarnice „Kod Bejtule“, koja se nalazila odmah uz moju kuću. Nakon dužeg razgledanja i biranja, kupio sam jednu šarenu bonbonu – „pletenicu“, dužine dvadesetak centimetara, sa crvenom spiralnom linijom, a onda sam se, sa nešto sitnog kusura, u jednoj, i sa tom šarenom, dugom bonbonom, u drugoj ruci, hitro uspeo uz kućne stepenice i konačno se našao u toploj sobi.
Na vratima me, čuvši moje korake, čekao otac. Bio je jako ljut i odmah me, sa šipkom u ruci iza leđa, počeo propitivati: „Pa gdje nestade, pobogu Muzafere?! Bogami, k’o da si neki duh. Kuda si se ti to skit’o po ovakvom kijametu… bez riječi… bez išta!? Gdje si bio, gdje si se izgubio, k’o da si u zemlju prop’o…!? Šta si radio… i otkud ti sad ta bonbona u ruci…!?“
„Bio sam u Gimnaziji…“, počeo sam, mucajući objašnjavati ocu razloge svog iznenadnog nestanka iz kuće, gledajući čas u štap u očevoj ruci a čas u dugu, bonbonu – pletenicu, koju još nisam ni liznuo.
„Kakva te sad Gimnazija snašla, i šta ćeš ti u Gimnaziji, pobogu… i to po ovakvom kijametu, kada ljudi glave gube…?!“, i dalje je otac ljutito vikao na mene.
„Pa išao sam tražiti mandolinu…“, pokušao sam da mu objasnim.
„Kakvu, pobogu, mandolinu?! Pa ko će tebi dati mandolinu?! Otkuda tebi pravo da tražiš mandolinu?! I kako se to izvučeš iz kuće, pa niko ne zna ni gdje si, ni šta radiš?! I to još po ovakvoj buri i studeni…“
Tu je moj otac malo zastao, podigao štap da me udari po turu, a onda se sjetio da me upita:
„Dobro, hajde mi sada, ali bez laži, reci jesi li u školi koga našao?“
„Jesam“, odgovorih.
„Koga?“
„Nastavnika Ceru. Evo ovu bonbonu sam kupio od para koje mi je on dao…“ Pokazivao sam ocu bonbonu i nešto para što mi je ostalo nakon kupovine, nadajući se, blago, da ću tako cijelu priču okrenuti u drugom pravcu, u svoju korist.
Ali, otac se i dalje ljutio:
„Dobro, dobro, pusti sad tu bonbonu, nego šta ti je nastavnik Cero rekao?“
„Pa pitao me čiji si, kako mi je ime, pa se onda puno smijao, smijao, a onda me je pomilovao po glavi, dao mi para da kupim sebi ovu bonbonu i rekao mi da dođem u nedjelju kod nastavnika Dida… Dida… Didaka na probu tamburaške sekcije. I još mi je rekao da mu kažem da me on poslao da mu se javim. A rekao mi je i to da kažem tebi da me ne tučeš, jer nije ništa ružno ako neko traži mandolinu… jer mu se dopada.“
Otac je iznenada bacio štap na sto i onda me upitao: „Dobro, u redu, neka ti bude, ali… kako si ti to zvao nastavka Ceru?“
„Čuj: kako? Lijepo“, objašnjavo sam ocu, „evo ovako: Cero, Cero, daj mi mandolinu, pa onda još nekoliko puta, i sve tako dok se on nije pojavio na stepenicama…“
„A znaš li ti, Muzafere, da ne znaš baš pravilno izgovarati slovo C?“, sada je već uz blagi smiješak nastavljao moj otac.
„Kako da ne znam? Znam, evo: CCC… pa sto puta sam izgovarao to slovo.“
„Ali to tvoje CCC liči više na SSS“, govorio mi je otac i već se i on otvoreno smijao, potpuno zaboravivši na štap na stolu.
Ja sam se već malo ugrijao, a kada sam vidio da se otac smije još jače, počeo sam pažljivo grickati vrh kupljene bonbone, kako bi mi trajala što duže.
Čak sam imao namjeru komadić bonbone dati svom starijem bratu, kako bih ga malo odobrovoljio i ne bi li mi, makar na nekoliko minuta, dao u ruke mandolinu. On me, nažalost, ni nakon te moje velikodušne ponude, nije ni pogledao. Poglédao je, doduše ispod oka, u bonbonu, ali mi nije ništa rekao. Mandolinu je još više odmakao od mene, skrivajući je iza leđa, kao da je želio reći: e, sada je više ni gledati nećeš moći.
U nedjelju sam, uprkos upornom suprostavljanju i silnoj ljutnji mog starijeg brata, otišao na probu tamburaške sekcije, kod nastavnika muzike Didaka. Kada sam mu rekao da sam došao na probu, jer me poslao nastavnik Hasan Cero, i on se, kao i nastavnik Cero, kao i moj otac, počeo grohotom smijati, hvatajući se za svoj veliki stomak. Smijali su se, zajedno s njim, i svi članovi tamburaške sekcije, izuzev moga brata koji bi mi, osjetio sam to, najradije istegao uši i otjerao kući.
Morao sam nastavniku Didaku još dva-tri puta ponoviti kako mi je nastavnik Cero rekao da mu se javim, poslije čega se on smijao sve jače i jače, toliko jako da se meni činilo kako će mu, u jednom času, prsnuti njegovi crveni obrazi. Kada se, napokon, potpuno smirio, desilo se nešto sasvim neočekivano: uzeo je sa stola svoju mandolinu, još ljepšu od one koju je kući donio moj brat, i rekao mi:
„E, evo ti, dječače dragi, moja mandolina! Pošteno si je zaradio! A kako se ti ono zoveš?..“
„Muzafer, ali me zovu i Musa“, brzo odgovorih.
„Dobro, Musa, evo ti, sad-zasad, moja vlastita mandolina i reci svojima u kući da te ne smiju psovati, jer ćeš ti, ubuduće, svake nedjelje dolaziti na probu tamburaške sekcije. A sada idi kući i vježbaj, onako za sebe. Imaš tu negdje i trzalicu, pa vježbaj samo trzanje na žicama. Samo, prije nego što kreneš, još mi jedanput, molim te, reci ko te ono poslao meni.“
„Pa rekao sam vam već sto puta: nastavnik Hasan Cero“, ponovio sam nastavniku Didaku, ne skidajući oči sa mandoline koju mi je dao. Želio sam što prije krenuti kući, plašeći se da bi se nastavnik Didak mogao, u zadnji čas, predomisliti, ili da bi mi mogao reći kako se on, poklanjajući mi mandolinu, samo šalio sa mnom.
Na moju sreću to se nije desilo. Nastavnik muzike, Didak, ponovo se počeo grohotom smijati, dajući mi rukom znak da mogu ići. Zatvorio sam iza sebe vrata učionice i u trku došao kući, jedva čekajući da konačno na mandolini nastavnika Didaka, svojim prstima, proizvedem prve tonove. U tom času, bez pretjerivanja, bio sam najsretniji dječak na svijetu, pitajući se u isto vrijeme: zašto su se i moj otac, i nastavnik Cero, i nastavnik Didak, i sva djeca u tamburaškoj sekciji (a najviše moj komšija Safet – Safa Lokmić), smijali uvijek kada bih im pominjao ime nastavnika Cere. Safeta – Safu sam zapamtio dobro i zbog toga što bi me, i kasnije, uvijek kada bi me sreo, pokušavao imitirati, govoreći mi, u šali:
„ja imama mandolinu sa dvan’es’ zica…
ja imam mandolini sa dvan’es’ zica…!“
Nekoliko mjeseci nakon ovih nesporazuma, u jednoj prilici mi je i moja učiteljica rekla da imam teškoća kod izgovora glasa „C“. Zapravo mi je rekla ovako: „Ti, Musa, umjesto glasa ‘C’ izgovaraš glas ‘S’.“ Zatim mi je, da bi mi bilo jasnije, objašnjavala da nije svejedno hoću li reći „cvijet“ ili „svijet.“ Kada sam, napokon, sve to do kraja shvatio, postalo mi je sasvim jasno kako sam izgovarao prezime nastavnika Cere.
Plašio sam se samo da za ovu moju nezgodu ne saznaju moji drugovi. Znam, već sutradan bi me zvali isto onako kako sam ja, u to hladno, zimsko popodne, u holu stare gimnazijske zgrade, dozivao nastavnika Hasana Ceru.
www.tomislavnews.com / Iz zbirke priča za djecu i mlade Muje Musagića-Šoke : “Tanjir iznad Vranića doca”, 2015.
NAPOMENA : Tekst nije lektoriran!
