U mjesecu lipnju, draga moja Mare, toliko je svetaca, toliko blagdana i neradnih dana, da sam teško izdvojila ovih pola sata napisati ti pismo. Kako godine odmiču, ja sve teže pješačim, čak se teško odlučim i voziti do naših svetišta.
Ne mogu ti podnijeti izvješće sa svih lipanjskih svetkovina jer neke tek slijede, pa slijede i moja pisma. Zato ću te sada samo podsjetiti na davne dane kada smo pješice, u ranu zoru, grabile preko polja u Kongoru Presvetom srcu Isusovu na zavjet. I stalno molile samo nama znane molitvice. Da nam Bog i Srce Isusovo dadnu udati se za…e, pa ne bih sad spominjala imena, jer kad danas vidim kakve su i na što sliče te naše prve simpatije, onda zahvaljujem Bogu i Presvetom srcu Isusovu što nam te molitve nisu uslišili!
Budući da ove godine ne stignem na svetkovine, to, kako vidiš, utonem u sjećanja na nekadašnje lipanjske blagdane. Sveti Ante mi je bio i ostao najdraži svetac kojemu sam se najčešće uticala, zavjetovala. U djetinjstvu, sjeti se, kad bismo izgubile ovce odmah bi zavapile svetom Anti da nam ih nađe, pa ćemo mu dati jednu. I ovce bi se pojavile iza drugog brda! Dakako da svetom Anti nismo mogle dati ovcu, jer nismo mi bile njihove vlasnice. Sveti Ante nas je razumio i nikada nam nije zamjerio što smo obećavale nemoguće, a mi bismo, radi umirenja savjesti, taj naš zavjet prebacivali na roditelje koji bi svako ljeto nosili fratru janje kao zavjet sv. Anti.
A kad smo poodrasle, onda smo od svetog Ante tražile nemoguće: da nas oženi svaki mladić koji nam se svidi, pa danas jedan, sutra drugi, kao da je sveti Ante samo radi nas i naše udaje, da nema drugog posla! Još mi u ušima odzvanja tvoja ganga «Sveti Ante dat ću tebi janje, ako s Jozom odem na vjenčanje!». Znala si da Jozo voli drugu curu, a ti nisi imala janje, ali si tražila čudo iz naše molitvice :»Ako tražiš čudesa, moli se svetom Anti…». Je, sveti Ante je pronalazio izgubljene stvari, a danas bih voljela znati može li vratiti izgubljeno vrijeme?
A tek sveti Ivo i svetkovina u Rošku Polju. Pokušat ću otići sv. Ivi, ma ne pješke, nego nekako, a svake godine i tako sve teže, u vozilu. Ako bude vrućina kakva zna biti, možda i odustanem, oprostit će sveti Ivo. A željela sam moliti i za tebe i za sebe, i to da tebi sveti Ivo prosvijetli pamet i oslobodi te od brige za nas u domovini. Pišeš da ne možeš spavati brinući se što će biti s nama! Ajde , Mare, nemoj me nasmijavati-ne brinu se za to ni oni što smo ih birali i što ih masno plaćamo da se brinu za našu sudbinu.
Mare moja draga, blago tebi pa ne slušaš ove naše političare, ove liječnike u politici i doktore na kvadrat, neće te zabolit glava, a dulje ćeš živjeti barem deset godine. Ovi naši doktori, umjesto da liječe, zadaju nam glavobolju! Čim oni progovore, meni je izgubljen dan, skrate mi život. Ma da ti čuješ te hvale što su sve učinili za svoj narod, a to što je narodu sve gore i gore, što mladost iseli, a starci ostadoše ko stari panjevi, pa zato su krivi “oni drugi”. Ma ni riječi samokritike, barem da kažu kako su malčice i oni krivi, haha. A jesu, vjeruj mi i da imaju imalo samokritike, da su pošteni, kao što su lopovi, da su iskreni koliko su nesposobni, priznali bi svoj grijeh nečinjenja, propusta, a ne sav grijeh prebacivati na druge, a drugi na njih i tako, svi pošteni, a narod ode, iseli, ne od dragosti, ne od meda nego od jada. Ne, ne brinu naši izabrani političari za narod, oni se brinu samo za sebe, pa i ti pamet beri i vodi računa o sebi, djeci i unucima. Dobro, ti moraš malo vodit računa i o tom svom, tek toliko da ne bi novac usmjerio u pogrešne ruke, mimo tvojih.
Kud li ja zabasa, od svetaca do toga tvoga, Bože mi oprosti! Evo za koji će dan i svetkovina svetih Petra i Pavla. E njima smo zavjetovali da nas čuvaju od zmija i vragova. «Sveti Petre i Pavle, smeti zmiju i đavle, ne daj zmiji slisti, ni đavlu obisti». Priznaj da tada nismo imale pojma što sve znači ta molitva, pa pokušaj, kao što ja to činim, sada je protumačiti. Ovo «obisti» je obijest, pa pogledaj kolika obijest sada svijetom vlada, a koliko li je tek zmija ( može i pod navodnike) u našoj blizini. Bojim se da su i ova dva sveca digla ruke od ovakvog svijeta. Petar nije, jer u njega su ključevi od raja, pa nas sve čeka. Tebe i mene posebno, ali nama se ne žuri, tamo nećemo zakasnit, jer, unatoč svemu, Život je lijep, ili ovo što je (pre)ostalo od njega! Zato jednu zagangajmo, neka ori:”Sveti Petre u tebe su ključi, dušu moju Bogu preporuči!”
Tvoja Anđa
www.tomislavnews.com/ Ovo je jedno od pisama iz tek objavljene knjige “Pisme i pisma” autorice Ljube Đikić/Foto arhiv TN
NAPOMENA: Knjigu možete kupiti u knjižarama u Tomislavgradu i u PC”Prodex” na Kolu, Tomislavgrad.
