Nakon što je za hrvatskog selektora izabran Niko Kovač, Livnjaci likuju.
– Sada Livnjaci vode hrvatsku državu i hrvatski nogomet, hvali se pompozno moj prijatelj Jozo iz Livna u jednom duvanjskom kafiću. Nu, Milanović je podrijetlom iz Livna, a roditelji Davora Šukera i braće Kovač su isto iz Livna. Šukerovi iz Lištana, Kovači iz Lusnića.
– A Šukeru i Kovačima opet zapovida Duvnjak Mamić, uzvraća Pere s Kola kraj Tomislavgrada. Ja mislim da naša lipotica Anica Martinović, Robertova žena, zapovida svima. Ko smi prigovorit nevisti?! Inače volim Kovače, čak više Niku nego našeg zeta Roberta. Ali šta će bit ako mu naša Anica uvrsti u reprezentaciju kakva rodijaka iz Borčana. Boga mi draga, morat će ga barem pozvat u reprezentaciju da mu digne cinu. Di se Livnjak smi posvađat s nevistom, i to duvanjskom?
Šalu na stranu, ali u izboru Nike Kovača za izbornika reprezentacije nema nikakve namještaljke. I nije slučajno što je on izabran. Da je u hrvatskom nogometu situacija normalna, onda Niko ne bi imao šanse. Jer bi se našlo domaćih “Livnjaka i Duvnjaka“ koji bi zasjeli na čelo nogometne organizacije.
Nije bio veliki talent
Da su roditelji braće Kovač ostali u svome selu Lusniću, teško da bi netko u Livnu zapazio njihov nogometni dar. Prvo stoga što bi im bilo daleko putovati do igrališta Troglava, a drugo zato što bi teško našli mjesto u ekipi gradske raje. Kako to da su uspjeli u Berlinu?
Gastarbajteri su poseban soj ljudi, oni su poput doseljenika u Ameriku koji su sve ostavljali u zavičaju i krenuli na put u nepoznato. I u novom zavičaju aktivirali adrenalin s motom: “uspjeti ili propasti”. Nevolja čuda čini. Posebice u kultiviranoj Europi gdje ne vrijedi epsko pravilo “sabljom manu, iljadu ji smanu”, nego se svakomu nudi da se radom, poštenjem, marljivišću… dokažu. Kažu da Niko nije imao veliki talent za nogomet poput brata mu Roberta.
Ali je sve to nadoknadio radom. U Livnu ne bi imali strpljenja čekati, nego bi ga odmah otpisali uz poruge da se “pravi javio igrati nogomet”. A Europa, odakle nam dolaze Kovači i brojni drugi nogometaši i sportaši iz dijaspore, cijeni rad i nagovještaj da će netko uspjeti. Balkanski mentalitet poznaje samo Bogom date, europski pušta da se razvije ono što je Bogom dato, a u djetinjstvu nevidljivo.
Niko je Kovač imao sreću da je rastao u takvom društvu. Bio je ničiji. Njegov ćaća Mato kao obični bauštelac nije mu mogao pomoći svojim vezama. Ali je od početka njegove karijere u Berlinu netko prepoznao njegov talent za rad i usavršavanje. Tako je naučio da ti nitko ništa neće darovati zbog talenta. Bože moj, koliko je talenata u nevještim rukama propalo?!
Premda je dospjela u EU, u Hrvatskoj i danas dijasporu, pa i Hrvate iz BiH, gledaju kao na galantara koji će te prevariti. Umjesto da u njima vide golemi ljudski, poslovni, kulturni, sportski… potencijal. To se najbolje vidi u sportu. Za Hrvatsku se najžešće bore upravo momci iz dijaspore kojima su roditelji usadili patriotski naboj, a oni ga na terenu realiziraju na europski način. Borbom na igralištu, prigovorom sucu zbog greške i pod cijenu crvenog kartona, čestitanjem protivniku naklon poraza i spremnošću da drugi put bude bolji.
Štimčeve lijepe priče
Zato će Niko Kovač imati posla i ako izgubi dvije utakmice za Brazil. Za njega će uvijek biti posla. Za razliku od Štimca koji je karijeru gradio na lijepim pričama, da bi na kraju izgubio i komentatorski kredibilitet. Baš sam volio njegove komentare, ali nakon svega… tko će to slušati? Niko Kovač s time nema problema. Čak ako i izgubi kvalifikacije za Brazil, njega će podržati čak i susjedi Duvnjaci, više nego “svoga“ Mamića. Znaju oni koliko je Niko uložio u svoju karijeru, pošteno i ljudski, tako da mu ni “nevista Anica ne more zapovidat“.
Slobodna Dalmacija/Petar Miloš
