Prosječna sam domaćica iz duvanjskog sela, prosječna je i moja obitelj : najveći dio godine smo u kući samo ja i moj stari, ma koji stari, može on još ko mladi mladac-otić u birtiju i nalivat se pivom…
A kad dođe ljeto, posebno mjesec kolovoz, nastane ludnica u našoj kući, ma u cijelom selu, gradu, duvanjskom kraju. Kuća nam se pretvori u kolodvor! Za razliku od pravog kolodvora naš ima i prenoćište, i restoran, i rame za plakanje, i klapu za pjevanje, pritkuću za roštiljanje, bazen, onaj plastični za kupanje, uglavnom brojne djece koja se preko ljeta natrpaju u selu.
I još za razliku od pravog kolodvora, naša kuća nema red vožnje, odlazi kad tko hoće, dolazi, jede, pije, piša, spava, budi se, kupa, pjeva, viče, djeca se gonjaju po kući, skaču s lustera, s balkona, trgaju latice mog njegovanog cvijeća, igraju voli-ne voli, Bože sačuvaj!
Sve to moj Jakiša i ja gledamo s osmijehom, pa svi su naši: sinovi, nevjeste, unuci, stričevke, stričevići, tetkane, sestrane, bratane, pa sva njihova djeca i unuci, a susjede da ne spomnjim. Ko kad nas je Bog dao mnogo, u vrijeme kada smo se mi rodili svaka obitelj je imala u prosjeku petero djece i sada se to namnožilo. I odletjelo! Malo nas je u selu ostalo, evo i mojih petero na četiri strane svijeta i fala Bogu da je tako, jer kako bi moj stari i ja živjeli od ove naše mirovine, nas dvoje imamo oko 80 godina radnog staža i zajedno 800 KM mirovine, a on sam u birtiji popije i popuši 1000 KM i što bi da djeca nisu u inozemstvu i da nas ne financiraju. Eto, čim spomenem djecu ne mogu to na brzinu napisat.
Ali ljeti, kako rekoh posebno u kolovozu, naše malo mjesto postaje većini centar svijeta, jedino mjesto gdje se mora doći ljeti, ponekad i za Božić, ali o Gospojini svakako!
Kod nas se nitko ne najavljuje, ne pita može li doći, ne kuca na vrata, samo upadaju, u svako doba dana i noći. Pokušali smo barem po noći zaključavati kuću, ali tko će se dizati po pet puta i otvarati kada netko zalupa na vrata, pa ostavimo otvoreno, fraj.
A kad na jedan dan naši sinovi, nevjesti i njihova djeca odu na obližnje more ili još bliže jezero, moj stari i ja po danu na ovoj žegi prilegnemo i zaključamo vrata, susjedi se odmah naljute.
„Mi vam dođemo dva puta godišnje iz tuđine i zaključavate od nas, ko da smo vam dodijali dolazeći, baš ste čudi ljudi! Mi jedva čekamo da dođe ljeto, zaželimo se zavičaja, domače hrane, razgovora, ne znate vi što je tuđina i kakve mi štresove tamo doživljavamo. Lako je vama, vi stalno kod svoje kuće, nigdje ne idete, ne putujete…“ eto zašto se oni ljute.
I je, lako je nama, a kako nam je, pročitajte sutra, jer evo mi se strpaše u kuću…
www.tomislavnews.com
