Ustaju moji iz postelje, s kauča, poda, gdje se tko jutros nakon svadbe svalio i odlaze na prvu jutarnju kavu u popodnevnim satima, pa se ja dočepah računala…
U zadnji sam momenat uspjela se spremit za svadbu. Dok je unuka istuširala i isfenirala svog peseka, meni nekako nije bilo svejedno ući u istu kada, pa kosu oprah u umivaoniku, malo se isplahni po tijelu, unuka mi stvarno ispegla kosu, baš sam za ne prepoznat s ravnom kosom. Obukla jednu lijepu nevjestinu svečanu haljinu, davno sam je bila zamirila, baš mi stoji. I našminkala se jer su me mušice prije dva dana malo ižvrcale dok sam brala blitvu za zeljanicu, a šminke po kući na svakom koraku. Upicanila se, nema što, sama sam se sebi malo pred ogledalom divila, kad Jakiša zavika: „Janje, oće li brzo ta košulja, samo mene čekaju!“.
Ajme meni kakva sad košulja, ja i zaboravila da je onu upropastio, a pravo da kažem ne znam ni gdje mu stavih onu drugu, a tko će stignut peglu.
„Jakiša ta ti je baš dobra, što fali što je malo pivom poprskana kao da će netko u te gledat. I da hoće kad staneš pored mene vidjet će kako smo uskladili boje, baš se ta košulja slaže s mojom haljinom“.
„Meni je svejedno, ako mi je košulja prljava tvoja je sramota, samo mi još reci kako će se slagat tvoja plava haljina i moja roskasta košulja, to nikad nije bilo složno?“
Rekoh mu ja da je sada to moderno u Europi, vidi li da svi koji dođu imaju roze košulje, zelene hlače, bijele cipele…on odmanu rukom, otvori Boga pitaj koje pivo i strpašmo se u auto sa sinom i nevjestom, unuci su davno otišli.
Zašas stigošmo u moje rodno selo, susjedno je, pred bratovu kuću, a svatovi samo što nisu krenuli, mladenka je već u limuzini, onoj dugoj, kolona spremna za put do crkve, opkolovi moj sin i ode na začelje kolone, a ja sve zagledavam ljude u autima da komu manem, nasmijem se, da me netko primijeti, ali – nikoga poznat?
Da nisam ugledala brata kako zaključava kuću pomislila bih da sam zalutala u tuđe svatove, kao što se često događa ovim mlađim ( o tomu ću vam posebno pisat!), jer niti znaju rodbinu ni kuće, a i svejedno im je-samo neka su svatovi!
Pitam brata je li bilo onih naših običaja traženja cure-mladenke, to sam uvijek voljela gledati.
„Moja Janje jesi zaostala, a uredila se ko manekenka, kakvo traženje, pa cura je u mojoj kući, došla ima deset dana, a svatovi s njezine strane došli jučer. Cura se traži kad je u svojoj kući, a da smo išli do njezine kuće trebalo bi nam dva dana“, zapizdra me rođeni brat, zaključa kuću, stavi ključ u neko cvijeće na prozoru, uđe u auto ispred nas i krenušmo i mi za njim.
I sin, i nevjesta, a Jakiša ih još podurkiva, galame kako zbog mene kasnimo, sigurno nećemo moći ući u crkvu. Ja šutim, neću da grišim, sad ću u crkvu, samo da vidim kako ćaća vodi kćer prema oltaru i da vidim je li pretelj čemu? Ali, zakasnila sam, nekako se probih do klupa, sjedoh, vidim i mladence i roditelje im u prvim redovima, ostale ne poznam. Ne vidim ni svoje, a ne mogu zvirlat u crkvi.
Fratar reče neće biti mise jer su mladenci živjeli zajedno prije vjenčanja, ja se nešto zamislih tko to fratru dojavljuje, mora da je ona strina-smrda, ona uvijek protiv mladih. Meni se učini da baš svatovima nije ni žao, kontaju prije će izaći, a je zagušljivo. Začas fratar priđe mladencima, male djevojčice donesoše na jastučiću prstenje, mladenci ponavljaju za fratrom ono da će biti vjerni jedno drugom, u radosti i bolesti, dok ih smrt ne rastavi. Tu meni uvijek oči zasuze, nekako mi milo, ali kroz suze vidim kako žene laktom gurkaju muževe do sebe i gledaju ih, a čitam im s usana: „Slušaj, onako si i ti govorio, zakleo se pred Bogom, a znaš…“.
Staviše mladenci prsten jedno drugom, stadoše ispred oltara, poljubiše se, krenu čestitanje, ja gledam samo da mi je doći do zraka. Izađoh pred crkvu i prvo ugledam kako prema crkvi ide Jakiša s pivom u ruci?
-Što me tako gledaš, čim vidim fratra reći ću mu da jednu bačvicu piva namontira u crkveno dvorište ovako kad su svatovi, jer će ljudi skapat od žeđi. Ima vode na česmi, ali ne možeš od sramote da tko vidi u svatovima piti vodu. Sad dok se mladenci ispotpisuju, pa poslikaju, ma trebao sam još jedno pivo ponijeti-mumlja Jakiša nešto, kad poče pljesak: mladenci izlaze iz crkve pa ih djeveruše zasipaju, zatrpaše ružinim laticama, nekim konfetima, rižom, novčićima…kamere škljocaju…pravo kao da gledam one američke filmove s vjenčnjima ili ove španjolske sapunice. Ne govorim ništa, ali se sjetih pribacivanja jabuke preko mladoženjine kuće, lješnjaka, oraha…
A tek kad stigošmo u svadbeni salon, e to je za priču, to ću ako stignem napisati sutra, jer evo moji stižu na večeru, nisu razumjeli ili su zakasnili na ručak kod mog brata, kod mladenaca, jer i danas su se tamo pekli janjci.
Jakiša je otišao na vrijeme, a Bogu moj što ću od ove čeljadi, što ću njima večeri, idem nazvat brata je li što ostalo, u mene u kući nema ništa, nemaš čime miša otrovat?
Sutra: Kad se babe rasplešu, nisu im ravni mladenci!
www.tomislavnews.com
