Sunce je već davno zašlo, ali u našem selu nema mraka, hvala Bogu imamo vanjsku rasvjetu pa je na guvnu preko ljeta življe po noći nego po danu…
Tako je bilo i sinoć, kad su se na guvnu počeli okupljati mještani, a ja ih gledam kroz prozor jer moram skuhati štogod večeri, računam kako će se večeras svi skupiti kod kuće, a ne znam kad smo pravo sjeli za ručak ili večeru. Vidim na guvnu baš živo: i djece, i mladih, a ovi stariji zalegli u nedjeljno popodne pod hladovinu oraha i ne mrdaju, osim rukom kad piju kavu, sok, pivo, ne bitno, samo da ne dehidriraju. Ne bojim se ja za njih, kao ni za svoga Jakišu koji se sa svojim društvom priblišava guvnu, a zacvario se kao da mu je „prišo kvas“ pa se razlio na sve strane. Ja samo ne znam kako je on u Sinju izdržo na onom zvizdanu!
Gledam među mlađarijom malo ih poznajem, dakle, malo je mojih, od njih desetoro tek ih četvero nabrojih. Tu su i nevjeste i sinovi, smiju se, zameću šalu, cirkuze, ori se smijeh selom, a ja povirivam na večeru i brinem se. Zašto? Pa kako se te majke i očevi ne brinu gdje su im potomci, među kojima ima i maloljetnih, u ova doba noći. Ništa oni, niti pitaju gdje su, niti ih zovu na mobitel, a ja ne smijem ni pitati što ih ne zovu.
Dok su mi djeca bila mlađa, ali i dan danas kada su odrasli ljudi, ja nemam mira, ne mogu zaspati ako nisu došli kući ili ako ne znam gdje su. Koliko sam puta osvanula na prozoru čekajući ih, koliko puta po noći, a sve skrivećki, išla kroz selo i gledala da nisu po birtijama, po sijelima. E da je tada bilo mobitela Eronet bi beli zaradio samo od mojih poziva. Onako sam samo pred zoru, a kada im nisam mogla po noći stati u trag, zvala policiju, hitno…I eto ostalo mi to da se brinem ako sva čeljad nisu u kući ili na očima kada je kasna večer, a ovi moji-baš ih briga! Ako što i reknem, ušutkaju me, pa ja šutim i guvljam u sebi.
Završih s večerom, postavih stol i zovem kroz prozor da moji dođu večerati. Podigoše se, njih desetak, pola mojih, pola ne znam kojih i čijih, sjedoše. Mlađi sin se nadviri nad lonac: „Ma što je ovo majko? Juha, je li da se malo ugrijemo na ovoj vrućini? Ili misliš da je netko bolestan, prehlađen, lud…?“
„Pa sinko da štogod žlicom pojedete, ima mnogo povrća, krepka je, ne može se od suve hrane živiti, treba što više tekućine, pa čuješ što govore doktori!“
„Kad kažu tekućinu pijte misle na pivo, možda i na sokove, ta ne misle na vruću juhu u sred ljeta, sklanjaj to!“, priuze napad moj Jakiša, mlađi se smiju, neće nitko ni da proba bakinu pileću juhicu!
Sklonih, što ću, a uduši me! Stavim na stol troje četvero pečenih pilića i blitvu kao prilog i stavljuju mlađarija, kažu vole oni piletinu kad se lijepo požari. Blitvu ko uzima ko ne uzima, nevjeste pitaju što nisam pomfrit, djeca vole pomfrit… Pa trebalo bi mi cijelo popodne da ogulim krumpire i nasječem ih. da mi one ne bi pomogle?!
I možda bi se sve i pojelo, netko s kečapom, netko s majonezom, svašta nešto izvlače iz hladnjaka, dok se Jakiša, a boca mu stalno na ustima, oči zacaklile, ne poče smijati:
„Janje moja, nikakva si ti kuvarica, je l’ da dico? Večeras ti je večera-u ništa! Kokošina i blitva, ma to dvoje ni u bašči ne mogu zajedno, a ti ih na stol stavila, haha!“, poče se on kesariti, sinovi mu se pridružiše, nevjeste jedva dočekaše, smije se i mlađarija, i moja i tuđa…
I eto, što god više ugađaš, sve te više pogađa, takav je život brižnih baba na selu!
Sutra: Nekada se uvaljivalo u trešnje i jabuke, sada u svatove!
www.tomislavnews.com
