Rijeka ljudi slila se sa Zapada i pomiješala s ovom ustajalom koja nigdje ne otječe, truli, ali još ne kopni. Izmiješali se jezici i naglasci : od kajkavskog, bavarskog… pa sve do ovog čistog, jasnog i posve razgovjetnog-duvanjskog. U šarenilu boja stigli i neki novi modni izričaji, od Chanela, Armania do jeftinih pazarskih krpica s krivo otisnutim logom. Stigla je i cijela paleta IN-tetovaža. Jednostavno, grad je oživio i iz stanja hibernacije se trgnuo i razgoropadio. Napokon su semafori, prostrane terase i trgovinice ispunili svrhu dobivši svoje konzumente. A kada se sve to poklopi s najvećom duvanjskom sportskom manifestacijom-seoskom, odnosno općinskom ligom, “život” kulminira!
Općinska liga zna biti itekako zanimljiva na jedan sasvim nenogometni način. Nećete tu vidjeti neki nogomet, ni transparente, ni baklje, ni čuti strahoviti huk s tribina, najčešće ćete čuti poneki usamljeni povik(to je u pravilu psovka!). Svako selo ima nekog svog mladog, neviđeno talentiranog centarfora s ubilačkim instinktom za gol! Ali zna se dogoditi da ga taj dan ne puste jer mora tovariti balice?! Sve ekipe imaju i one svoje stare fajtere koji se nisu kroz karijeru odrekli čašice.
I tako se rasprava s tribina o lošim izborničkim potezima i pretilosti oba stopera seli u seoske birtije i traje do kasno u noć. U isto vrijeme na gradskim terasama se vode sasvim drugačiji razgovori. Na jednoj terasi oko frižidera sa sladoledom naguravanju se dječica. I kako to već biva s djecom ubrzo se začuje plač i uslijedi intervencija zabrinutih roditelja. Jedna mlada mama (vidno ljuta) pridiže svoju curicu s poda i viče na tipa:
“Meine Tochter nije kriva, vaš Sohn je ungezogen!”
“Ma booga ti”, hladno će tip.
“On nije Zon već Ante, a ćaća ti je ungezogen, šta god ti to značilo!”-podiže ton.
Naravno,sve to završi pomirljivim tonovima, ali u ovakvim konverzacijama vidimo sve bogatstvo jezika u dva ljetna duvanjska mjeseca.
Sve je to lijepo! Lijepo je sresti i ljude koje niste vidjeli neko vrijeme. Doduše, svi ti razgovori krenu nekom stranputicom i pretvaraju se u monologe, duga hvalisanja i zamršene laži. I tako se sve vrti u krug.
“Domaći” nikada neće priznati odvažnost niti će se diviti “ovima što su otišli”, a ” ovi što su otišli” nikako se ne mogu oteti dojmu da “ovi ovdje” samo leže, ništa ne rade, ispijaju kave po cijele dane uzdišući kako se ovako više ne može!
Ali, jednoga dana i to će se usuglasiti.
www.tomislavnews.com/ Piše: Jakov Krišto
