Traje tako godinama: u ljetnim mjesecima, posebice od 15. srpnja do 15. kolovoza ili od Ilindana do Gospojine, u duvanjskom kraju, a slično je i u livanjskom, kupreškom, ramskom…srce je, slobodno možemo reći, turističke i svatovske sezone , iako je klasičnih turista malo (a ima ih), a malo je i novih bračnih parova vjenčanih u Tomislavgradu (i sličnim mjestima) koji će ostati u duvanjskom kraju ili svoju budućnost planiraju u zavičaju.
Ljeto, posebice druga polovica srpnja i prva kolovoza, vrijeme je kad ožive duvanjska sela, grad, kad se podignu rolete s prozora na mnogim kućama, pokupi paučina, prašina, zavlada život, živost u najvećem dijelu godine praznim, lijepo uređenim kućama, a broj žitelja općine gotovo se udvostruči!
Znamo da sve to Duvnjaci i njihovi susjedi znaju i da to ne treba ponavljati, niti tražiti razloge velikom i dugogodišnjem iseljavanju, niti se nadati kako će se odlazak mladih ljudi zaustaviti u skoroj budućnosti ( da ne ponavljamo poznate rečenice naših političara, ustvari relativiziranje problema iseljavanja koje traje i ne smanjuje se: “Uvijek se iseljavalo, ne samo iz Tomislavgrada nego i iz drugih, razvijenijih općina!”. Tu prestaje svaka odgovornost za odlazak mladih osoba, mladih obitelji iz duvanjskog kraja i susjednih općina. O svemu tome se godinama pisalo i piše.
Zato ovom prigodom okrećemo “pilu naopako” i pitamo jeste li se ikada upitali koliko su za razvitak općine i županije važni naši radnici u tuđini, koliko doprinose, uplaćuju u općinski i županijski proračun, a i u proračuna na višim razinama. A o tome kako hrane članove svojih obitelji koji ostaju u rodnom kraju, najčešće roditelje, bake i djedove, umirovljenike. Hvala Bogu da je tako, jer bi i duvanjski kraj imao “gladnih i bosih”, siromašnih, koji ne bi mogli sami sebe prehraniti! Često se pitate (pitamo) kako i u Tomislavgradu i u drugim općinama u B i H žive umirovljenici MIO/PIO s prosječnom mirovinom od oko 600,00 KM? Ruku na srce, ne žive dostojanstveno kako su zaradili i zaslužili, pa ipak žive solidno. Uvijek ima iznimaka, ali ih je , na sreću, malo. A što bi dvočlana obitelj na ovim cijenama koje divljaju mogla sa 600 KM? Platiti režije, nabaviti ogrjev, kupiti svako jutro pola kruha i pola litra mlijeka! A vidimo da ipak odlaze svako jutro u trgovine, naravno, sve manje u mesnice, ali većina sebi organizira život-solidan. Kako?
Odgovor je jednostavan: snalaze se! Ali lako je se snaći kad imaš nekoga u inozemstvo, djecu, unuke, rodbinu…oni odvoje za one u zavičaju od svoje zarade malo, a njima je to mnogo!
I evo, tek sada dolazimo do teme iz naslova. Malo koja općina se može pohvaliti uspješnom turističkom sezonom kao duvanjska, ali i slične općine. Doduše, naši “turisti” ne plaćaju boravišne takse, ni smještaj, ali zato kupuju i plaćaju sve ostalo: u trgovinama, na benzinskim crpkama, u ugostiteljskim objektima, u svadbenim salonima, na krštenjima, na svetkovinama, na turnirima, na rođendanima, na raznim, često i izmišljenim, feštama, da ne spominjemo akcije u svojim selima, najčešće izgradnju komunalne infrastrukture.
A u Tomislavgradu u srcu “turističke sezone” nema dana bez desetak fešta, slavlja, okupljanja, trošenja i hrane i pića. Iznimka su dani (večeri) kad u svadbenim salonima nema svadbi, a velike svadbe su i trošenje velikog iznosa novca, koji ostane, najvećim dijelom u općini. Mladenci su posebna, skupa, priča, ali i svi ostali uzvanici na svadbi, žene posebno: frizure, šminka, odjeća (pa ne možeš u istoj haljini u dvoje svatove?!). I sve to treba dogovoriti godinu dana unaprijed: rezervirati salon, glazbu, snimatelje, torte, kolače…
Nevjerojatno je da u kolovozu ne možete doći na red, ako se niste naručili davno ranije, ni kod žene koja čupa i uređuje obrve, a tek nokte!
“I onda se ljutimo što recepte za redovitu terapiju čekamo po desetak dana ( a znamo da je kriza za liječnike), ako šminkerice i uređivačice drugih dijelova tijela listaju bilježnicu, svi termini zauzeti, pa vas naruče za mjesec dana, a vama treba za sutra, iskrsnulo nešto!”, kaže mi jučer u razgovoru susjeda, razočarana što se ne može “srediti”, a sutra ide na veliku feštu.
Nikada u duvanjskom kraju nije bila oskudica u janjcima, u mesu općenito, a sada ih treba godinu dana ranije rezervirati kod farmera, jer ih brzo nestaje, posebice ovih iz brdskih sela, pa svako malo čuješ ili čitaš kako su do Ivandana rasprodali janjce. A sve to, u većem dijelu, plaćaju naši zaposleni u inozemstvu, bilo neposredno za uslugu ili posredno preko općinskog proračuna: dobrim dijelom i zdravstvo, i školstvo, i uposlenike u institucijama…jer od kuda bi općina ili županija naplatila poreze, PDV i svašta nešto da ne rade ugostitelji, obrtnici, trgovci…A ljeto je prava i proračunska i “turistička” žetva. I dobro je dok je ovako, dok naši iz “biloga svita” dolaze i dok veliki broj starijih i nemoćnih, slobodno možemo reći, uzdržavaju! Možda političarima i politici tako odgovara, ali je veliko pitanje odgovara li onima koji žive i zarađuju u tuđini i onima koji su ih željni u domovini!
Ma kako to čudno zvučalo, ali tako jest, barem za većinu. Jer oni koji dođu iz Njemačke, Austrije, Švicarske, pa i iz Hrvatske i skandinavskih zemalja, kada dođu u rodni kraj, na odmor, ne žale potrošiti, opustiti se, iako se i oni sve češće žale na skupoću i tamo gdje radi i ovdje gdje se odmaraju!
I dokle god imaju gdje i komu dolaziti tri četiri puta godišnje: za Božić, Uskrs, Gospojinu, Svisvete i jednom, dva puta prigodno, mimo ovih svetkovina, dobro je i ovima što su ostali – dok ih ispraćaju “jedne iz zemlje, druge u zemlju”, kako napisa duvanjski pjesnik Mijo T.
Velika je ovo tema, dobro bi bilo pozabaviti se njome, napisati studiju o ovim zanimljivim vremenima, istražiti, temeljito obraditi, uložiti vrijeme i trud vrijedilo bi, bez ponavljanja već napisanog, bez plagiranja, što se sve češće događa u internetskim vremenima, pa malo toga imamo pročitati, doznati novoga!
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić/Foto arhiv TN
