UVODNE NAPOMENE: Navikli ste, drage čitateljice i čitatelji, na moje ljubavne i zavičajne pjesme, na moje priče i tekstove na ovome portalu, ali ovo što ću vam sada (o)pisati nije ništa od toga: ispovijest je ovo osobna o 20-tak dana proživljavanja teške bolesti uzrokovane virusom corone, koju sam, hvala Bogu, obitelji i prijateljima, preživjela, ali oporavak još traje, a o trajnijim posljedicama još nagađam.
To je, ukratko, sadržaj moje ispovijesti, a da se pita mog najmlađeg sina T. to bi bilo dovoljno za ispovijest, jer ljudi nemaju vremena slušati i čitati što se događalo između toga.
-Najvažnije je da si preboljela, a to kako si preboljela napiši, pa tko ima vremena neka čita, nekima će sigurno pomoći, a mi tvoji znamo kako je bilo. I majko, odmah sam ja rekao da tebi bolest, pa ni corona, ne mogu pera odbit, mnoge si u životu nedaće i bolesti pobijedila, žalosti i tragedije preživjela. Samo ti nemoj na cestu i ne gledaj u oblake, jer na cesti ima vozila, ona mala ne mogu ti ništa, ali teretnjaci, oni su za te opasni. Dakle, samo ne izlazi na ulicu!- tako kroz šalu govori moj T.
A ja upravo želim napisati što mi se sve događalo od prepoznavanja prvih simptoma virusa korone, 23. studenoga, 2020. godine, uoči 66. rođendana (a bila sam stigla iz Tomislavgrada kod sinova, nevjesta i unučadi u Zagreb prije 15-tak dana) do danas, 16. prosinca, 2020. godine, kada sam nakon 23 dana napokon izašla na ulicu, na Stenjevačku cestu i nesigurnim koracima uputila se u šetnju u pratnji moje najmlađe nevjeste I.
Ta 23 dana bolesti uzrokovane virusom corone (COVID – 19) bili su najdulji dani u mome ne kratkom životu, dani su to nesanice i svakih drugih nevolja, dani u kojima sam „plovila“ između rodnog i najdražeg Tomislavgrada i Zagreba u kojemu sam sada, počesto u nekom polusnu nesvjesna gdje sam.
O svakoj znanosti znam ponešto, mnogo sam čitala, gledala, istraživala, ali o medicini najmanje, nisam voljela, osim silom prilika, čitati ni znati ništa što je povezano s boli, bolesti, nesrećama, tugom…Zato se u svom opisu neće koristiti medicinskim, stručnim izrazima, nego ću opisati svakodnevnim, običnim riječima kako sam to doživjela, osjetila, bolovala, odbolovala, a u glavnoj namjeri da drugima, koje, ne daj Bože, napadne ova pandemija, za mnoge smrtonosna bolest, možda pomogne prepoznati je i pobijediti i uz laičku, a iskustvenu terapiju, koja se ne može propisati na receptu niti uzeti u ljekarni: podrška je obitelji, njihova blizina, podrška rodbine i prijatelja, možda nije presudan lijek u borbi protiv opake bolesti corone, ali je sigurno vrlo važan, u mom slučaju bio je i najvažniji. Bez njih, sigurna sam, ne bih pobijedila u ovoj teškoj i iscrpljujućoj životnoj utakmici. Ne znam bi li se s ovom mojom tvrdnjom složili stručnjaci, liječnici, psihijatri…?
Ovo je danas samo uvod, a od sutra na Portalu Tomislavnews.com čitajte u nekoliko nastavaka opširniju ispovijest o tome kako sam pobijedila ovu opaku bolest, naravno, tko ima vremena i koga zanima, ali neka ostane zabilježeno u ovoj nezdravoj za cijeli svijet 2020. godini i za Memoare koje već dugo pišem!
SUTRA: Kako sam osjetila prve simptome virusa corone
www.tomislavnews.com
