Najgori, najteži dani i noći bili su osmi, deveti i deseti po saznanju da sam zarađena virusom korone. Još mi se hrana gadi, živim na lijekovima i tekućini, odvratnoj, ali – pijem. Noći su najteže, neće san na oči, a svaki dodir, svaki pokret vrijeđa. A „čim sklopim oči…“ ja vidim svoj Mrkodol, svoje njive i livade moga djetinjstva, rijeku Šujicu, Barjačić gdje ovce planduju, a mi se bezbrižno kupamo, plivamo…vidim svoj Tomislavgrad, svoju kuću, dvorište…zalijevam ruže, a onda nagli trzaj, bol u mišićima…Nevista poviruje, treba li mi što, ne treba ništa.
Moja Ana, sestrana (koja je isto preboljela koronu, ali čini se s lakšim simptomima od mojih, ili su nam tuđi bolovi lakši jer ih ne osjećamo) zove svaki dan, zovu i svi drugi, ali ona me raspoloži svojim smijehom, svojom pričom, svojim, samo nama razumljivim humorom: “Ništa tebi ne može korona, meni žao neviste i unuke ti što te moraju trpit, ali što će sad? A to što te sinovi i neviste stalno pitaju želiš li išta, to se oni nadaju kako će izreći posljednju želju, haha, ali uzalud im veselje. Znaš tetka o onoj našoj predaju, kad umirući poželi napiti se vode s Brišnika, znači da brzo odlazi, da mu je to posljednja želja, još uvijek ima starih osoba koje piju samo vodu s Brišnika, izvora, a ne iz vodovoda, iz slavine…Pa možda da i tebi pošaljem koji litra’“, šali se Ana, a zna kako volim taj humor, ali sada mi nije ni do smijeha, ali se uspijevam nasmijati (kroz suze). Pomislim kako bi bilo dobro da me nitko ne zove, a opet mi drago kad me zovnu. Moj najstariji sin I. i dalje, a već dvadeset i tri godine tako je svaki Božji dan, zove telefonom u podne i u 8 sati uvečer, ne popušta i ne propušta zovnuti ma gdje bio, možeš po njegovom zvanju sat navijati. Pa kad smo u istoj prostoriji u to vrijeme, unuci i neviste se šale da iziđe ispred kuće i zovne me u to vrijeme, „inače će baka dežurati pokraj telefona ili stalno gledati u mobitel“, a to nije ni šala, navikla sam da me zove u to doba i dan mi je ispunjen. Sada zove i češće:
„Majko, ovo je prvi put u životu da čujem kako iz tvojih usta izlazi da nisi dobro, da te boli, a bilo je svakakvih bolesti i nezgoda, a nikada to nisi izustila. Ne predaji se, proći će to, bori se…moraš početi jesti, piti tekućinu, izdrži još dan, dva…“. Govori tako uvjerljivo i počinjem vjerovati, počinjem se boriti, na silu jesti, piti negdje dvanaesti dan teške bolesti, životne utakmice.
Oči me manje bole, već mogu čitati brojne poruke FB, susjedi poručuju da nedostaje moja svakodnevna šetnja po ulicama Tomislavgrada i snimanje grada, polja, planina, sela duvanjskih iz svakog kuta, prodavačica Iva iz „moje“ trgovine me hrabri, kaže nedostaje je svako jutro moje veselo dobrojutro, nove šale koje obvezno izmijenimo, Mara iz Kanade šalje poruke ohrabrenja, Tina, Nevenka…mole Boga za me, Željka nudi pomoć što god mi treba (misli da sam u TG), a stižu poruke podrške i od Nada iz Posušja, Miljenke iz Vira, kolegica novinarki iz cijele B i H i Hrvatske, prijatelja i rodbine iz inozemstva, stričevka Katica iz Vira kaže kako je te nedjelje prikazala misu za moje zdravlje, zovu moje dvije Jelene…ali Franka, sestrana iz Zadra, je originalna u svom crnjaku:“Tete, ne možeš sad bit bolje, kad se ja nadam da ću trebati prići granicu, zaželjela se Tomislavgrada, a i crninu sam već kupila, nisi nikad pa me nemoj ni sad iznevjeriti, haha“. Navodim, kako mi padne na pamet neke poruke od više od tisuću njih koje sam dobila.
Čim sam počela čitati i pisati znači da mi je bolje i jest, poslije trinaest dana patnje osjećala sam kako mi se mišići učvršćuju, kože me ne boli na dodir, na oči progledala, u trbuhu je još „revolucija“ mogu zaspati po sat dva, sasvim dovoljno.
Nakon 16 dana bolova i patnje, sada mi je, čini mi se, svaki sat bilo bolje, osjećala sam da mi se vraća snaga, apetit se gotovo potpuno vratio, bila sam malo nesigurna na nogama, mogla sam hodati samo po kući, ali kad sam nakon dvadeset dana krenula u šetnju s nevistom, znala sam da je utakmica pri kraju, da neće biti produžetaka i da sam pobijedila teškog protivnika, i da je rezultat, poručuje mi dragi prijatelj Ljuba : Corona 1: 0! I bijaše tako, a sada slijedi malo dulji oporavak i vraćanje na staro i, možda, još bolje zdravlje, nakon svega proživljenog! Šetam pomalo svako jutro i večer po Zagrebu, oblačnom, tmurnom i kišnom, brojeći dane do povratka na svoje Duvanjsko polje. Oporavak će, sigurna sam, trajati dugo, za sada mi je zanimljivo kako mi nokti u tri tjedna nisu narasli ni milimetar, kosa mi više ne opada, a neki misle, još nitko ništa pouzdano ne zna, da barem šest mjeseci ne mogu više oboljeti od korone niti prenijeti virus na druge. Jesam i lakša desetak kg, imala sam ih previše, ali znam ja sebe, brzo ću to nadoknaditi!
Na kraju, ali vrlo bitno: zahvaljujem suradnicima na „mom“ Portalu Tomislavnews.com, najčitanijem u HBŽ i malo šire, što nisu dopustili da se ugasi mojim odsustvom, bio je na hladnom pogonu, ali i dalje sa stalnim rubrikama, prateći sve novosti iz Tomislavgrada, HBŽ, B i H, Hrvatske i svijeta, posebice iz mjesta na svijetu gdje ima Duvnjaka i njihovih potomaka, a nema gdje ih nema. Tomislavnews.com je koncipiran kao most između onih u domovini i iseljeništvu i do sada je izgrađen veliki čvrsti most. Moram navesti i imena dragih i vrijednih suradnika: Davor, Snježana i njezina ekipa, Jakov, Delać, Ivica M., Jasna, Frfa, Mate, Marija, Mira…možda sam neke i zaboravila, ali oprostit će mi. Portal je sada u punom pogonu, čitajte ga, surađujte…VELIKO HVALA!
Nakon ovoga jako bolnog iskustva ako sam nešto naučila to je kako nikakva žrtva za obitelj nije velika, kako je ulaganje, prije svega ljubavi, u obitelj i prijatelje najbolje investicija, sve ostalo, a vezano za materijalno, su priče bez pokrića.
Nakon duljeg razmišljanja i različit informacija sa svih strana o koronavirusu i njegovo opasnosti po život ljudi, meni je najsličnija usporedba s ratom. Bit će rata, neće, ima ga, nema ga, ali kad dragi ljudi počnu ginuti na bojištu ili u selu, gradu…onda dvojbe nema, rat je tu, pored vas i gledate smrti u oči svaki dan, bilo na bojištu ili od granata u mjestu gdje živite. A ja se jesam, za četiri ratne godine nagledala, nažalost, i mrtvih oko sebe, pogibije najbližih, ali i izravno gledajući smrti u oči na ratištu, a i pred kućom.
I bez rata nekoliko puta sam gledala smrti u oči, pa je i virus korone bila izravna borba sa smrću, u kojoj sam, zahvaljujući obitelji, rodbini, prijateljima, dobrim ljudima, a, vjerojatno, i genima, pobijedila. Zato, svi moji dragi, čuvajte se, borba nije laka!
S tom spoznajom, još jednom zahvaljujem svima na pomoći, na podršci i želji, molitvama za moje ozdravljenje, a ja želim svima čestit i blagoslovljen Božić i zdravu i uspješnu novu godinu!
(Nema sljedećeg nastavka i ne daj Bože da ga bude!)
www.tomislavnews.com
