Prošle godine je prvu nagradu Fondacije za izdavaštvo Federacije B i H dobio rukopis romana Nade Đerek (Imotski, 1962.), a potkraj godine je objavljen roman nagrađenog rukopisa pod nazivom“Negdje na jugu cvjetaju rogači“.
Nada Đerek je relativno kasno ušla u književnost (2017.), a od tada što god napiše „pretvori se u zlato“, odnosno bude nagrađena na književnim natječajima.
Rukopis njezinog prvog romana „Imendan svete Katrine Ricci“ kojim na velika vrata ulazi u hrvatsku i bh književnost, također je nagrađen nagradom već spomenute Fondacije, a roman je tiskan potkraj 2017.godine. Roman je dobio odlične recenzije što je ohrabrilo prof. Đerek da nastavi pisati. Javlja se na mnoge književne natječaje i s pripovijetkama i na svima dobiva nagrade.
Oba nagrađena i objavljena romana uistinu su unijela neobičan, sada već prepoznatljiv, a zanimljiv, razigran stil. Romani su satkani iz mozaika priča, životnih slika, prilika i neprilika, a koje tvore povezane sudbine ljudi primorskih mjesta i onih krševitih, hercegovačkih. Književnica Đerek, tako se čini čitatelju, s lakoćom isplete priču, obogaćanu s brojnim detaljima, ali koji ne zamagljuju jasnoću događaja, njegov uzrok i posljedice po likove.
Jezik pripovijedanja je onakav kakvim govore likovi njezinih romana, rekli bismo mjesni govor što je mješavina hrvatskog jezika i lokalizama naslijeđenih od mnogih osvajača ovih krajeva.
Dijalektima iz romana dobrano je obogaćen hrvatski jezik, a uporabom lokalizama radnja se jasnije oblikuje.
„Imendan svete Katarine Ricci“, roman je o životu dviju siromašnih studentica u drugoj polovici prošloga stoljeća, s mnogim zapletima odraslih djevojaka koje žive u maloj podstanarskoj sobici, dok je roman „Negdje na jugu cvjetaju rogači“ ispričana sudbina dječaka Borka, izvanbračnog sina sluškinje koja u primorsko mjesto dolazi iz siromašne Hercegovine.
Život dječaka Borka priča mlada učiteljica koja je raspoređena učiteljevati u nekom drugom mjestu, ali greškom vozača dolazi u primorsko mjesto istog imena.
-A oni koji su me vozili, pogriješili su. Kao što u svim krajevima postoje Osoja, Gradci, Zatoni, Uvale, zavale, Virovi…i ja sam dekretom premještena učiteljevati u jedno slična imena- počinje svoju priču učiteljica.
I nastavlja prvom slikom, prvim dojmom pri dolasku u to mjesto, u kojem će kao seoska učiteljica dočekati i mirovinu.
-Zasipali su ga morem u prohladno predvečerje kasne jeseni kad su cvjetali rogači.
Njih desetak prisavijalo se u pasu. Klecali koljenima i žalo. Smijali se stiješnjenom i nemoćnom Borki. Duša mi se cijelapa gledajući ga razdragana. Umjesto morem kao da ga zapljuskuju milinom. Sulud smijeh i dječji pisak odzvanja uokolo. Izdaljega gledam izobličeno lice, u maglovitu komešanju svih mogućih pilsiranja njegova krhka tijela. I užasnuta trčim. Da ga dohvatim. Da ih sve rastjeram. Oslobodim ga, uhvaćena i opkoljena. I razmišljam o izvitoperenoj i maloumnoj maski s kraja nekoga mučna sna, plašeći se ishoda neslane šale. Zebem zbog njega, prepuštena nemilosti raskalašene dječurlije i dokona svijeta.
…………………………
Ugleda san Učiteljicu. Nisan je odma spazio kako trči prema žalu. Unio san se cilin bićem. Tilom svojin cilim, vas sritan. Prikoviše san sritan bio. Od razdraganosti san zaljulja, što malim mulcin svima činin veselje…
Pričali su mi. Kad mu je mater dovedena iz hercegovačkog zaseoka u najam kod jedne ugledne obitelji u Uvalu, nitko od njezinih ni pretpostaviti da će im „nanit brime teške sramote“. Ni Borko nije znao da će se za njim vući biljeg i jednom mi je rekao:
-Da san išta zna, ja se rodio ne bi!
U ovom kratkom odlomku, kratkih rečenica koje se čitaju na dah i uzdah, ogleda se bogatstvo stila Nade Đerek u romanu“Negdje na jugu cvjetaju rogači“, a cijeli je roman, cijela priča, koja bi se mogla nazvati i dužom novelom „izvezena“ od ovakvih rečenica, kratkih i jasnih, o čemu su književni znalci lijepo pisali prikazujući ovaj roman ili se osvrćući na njega.
I nije roman o malom prodavaču rogača samo priča o tužnoj sudbini dječaka bez roditeljske skrbi, mnogo je tu i veselih rečenica, lijepih stranica o plemenitosti žene, učiteljice, o njezinoj gotovo majčinskoj brizi, o skrbništvu nad Borkom.
Roman ćete pročitati u jednom dahu, a nakon kraćeg razmišljanja ponovno ćete ga uzeti u ruke i početi podvlačiti posebno tužne ili lijepe rečenice, ljudske mudrosti koje bi svaka knjiga trebala imati u sebi.
A roman Nade Đerek „Negdje na jugu cvjetaju rogači“ pun je takvih životnih mudrosti, bisera, za koje nam se učini kako smo ih već doživjeli, čuli, a sada ih čitamo.
I ako ste u prigodi u knjižnicama u B i H i Hrvatskoj ili od prijatelja pozajmiti na čitanje ovu knjigu, učinite to odmah, ovoga ljeta! Ili još bolje, ako ste u mogućnosti kupite je u knjižarama, a vjerujemo da ih tamo ima.
www.tomislavnews.com
P.S. Profesorica Nada Đerek se ovoga ljeta povukla u osamu, nikome se ne javlja, nema je na društvenim mrežama, pa vjerujemo kako će uskoro „procvjetati“ još jedan roman ove izvrsne književnice!
