Potkraj prošle godine, u nakladi Matice Hrvatske Tomislavgrad i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne Mostar, objavljena je prva knjiga duvanjske nastavnice i književnice Ive Bagarić.
Knjiga priča malo zagonetnog naslov „Jakin broć-iz mista plemenita priče“, sadrži 91 priču, a kada ih pročitate tek saznate što je to broć – Jakin.
I recenzenti i oni koji su govorili i pisali o ovoj knjizi puni su hvale za priče Ive Bagarić, nastavnice hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Fra Mije Čuića u duvanjskom selu Bukovici, pa je teško napisati nešto što bi bacilo novo svjetlo na ove priče, ali – pokušat ćemo.
Svaka priča je cjelina za sebe, a ipak sve na neki način povezane: istim, plemenitim podnebljem, istim okruženjem, sličnom sudbinama likova koji govore istim jezikom, specifičnim za duvanjski kraj, za duvanjske lokalizme: ikavska šćakavica, s ponekim turcizmom, germanizmom, talijanizmom… koji su se udomaćili u duvanjskom kraju i malo je Duvnjaka rođenih u prošlom stoljeću kojima treba rječnik nepoznatih riječi objavljen na kraju knjige.
Radnja većine priča smještena je između dva svjetska rata na ovim prostorima u prošlom stoljeću, životnoj sredini u kojoj žive ljudi kojima je sudbina namijenila računanje vremena po ratovima: prije prvog svjetskog rata, između prvog i drugog, vrijeme iza drugog svjetskog do Domovinskog rata, uoči rata, u onom ratu, u poraću…
Druga polovica dvadesetog stoljeća, posebice iza 60-tih godina kada žitelji duvanjskog kraja odlaze (legalno) na rad u inozemstvo (Austrija, Njemačka…) donosi velike promijene u duvanjskom kraju, kako u standardu, načinu življenja, tako i u kulturi, načinu odijevanja, govoru, modi…
Sve te promjene prate priče iz „Jakinog broća“ kroz razgovor mještana, odnosno glavnih likova priča, dva bračna para: Anđe i Manje, te Mare i Jure.
Oni se na sijelima, sada pod stare dane, prisjećaju djetinjstva, mladosti, odlazaka u inozemstvo, života dok su bili razdvojeni i dok su žene odgajale djecu, ali i preuzele na sebe i sve poljske radove, preuzele „voditi kuću“, ako nisu imale svekra i svekrvu, dodali bi ironičari, a tada se znalo tko je stariji i koga se sluša.
Svega toga se prisjećaju likovi iz Bagarićkinih priča, od kojih bi većini prva rečenica mogla početi riječima:“ U naše vrime, sjećaš li se…“, a onda autorica razvija fabulu na specifičan način, bez drame, bez velikog zapleta. I kada očekujete da će planuti iskre između sugovornika, odjednom od jedne strane čuješ pomirljiv tom, glađenje, jer su gotovo svi likovi osobe koje će mnogi iz autoričinog okruženje prepoznati kao stvarne osobe iz prošlosti sela, ili još uvijek živuće.
Možda te priče i ne bi bile toliko zanimljive da nisu prožete duvanjskim, ako tako možemo reći, posebnim humorom, šalama, koje djeluju umirujuće i u svađama, koje, u ovim pričama, najčešće završe smijehom. A duvanjska sela su upravo takva kada ih gledaš s one plemenite, ljudske, dobre strane, dok autorica u ovim pričama rijetko kada pokazuje onu drugu stranu, koju mnogi ne žele vidjeti i možda baš zato Bagarićkine priče djeluju poput lijeka, razbibrige, mnoge od njih su poučne, imaju svevremensku poruku. Odraz je to ozračja u kojemu književnica živi i radi, kao nastavnica odgaja i podučava mlade naraštaje, a kao žena ugađa svima u obitelji, a sebi-ako priteče vremena.
Živeći u takvom okruženju autorica kao marna kroničarka u svojim pričama prati promjene koje nastaju, koje stariji svijet teška srca, a ipak prihvaća, ali se vremenom priviknu: priviknu se da su nekada i žene pametnije od muškaraca, i mlađarija, da ih treba poslušati, a ne inatiti se i tjerati svoje, iako znate da niste u pravu.
„Virkala je Mara na prozor više puta očekujući Jurin povratak iz crkve i pitajući se nije li pomalo kriva što mu je spomenula alat i cerade, pa iznova razmišljala naglas:
-Ma, nek sam mu i rekla. Muški se stavljaju pametniji, a sve im se triba naputit. A i dužni smo jedni druge opominjati na dobro. Ostarilo se „došle vile k očima“, triba pazit na svoju dušu. Ja bi sve ono iz garaže dala svitu, kom triba, kad mi ne koristimo, ali Jure ne da ni opelit. Uvik ponavlja onu svoju:“Ovo su moji trudi, lako je dilit tuđe!” I štaš? (Zasvitlucalo je)
O odlascima u tuđinu, o selima u kojima ostadoše samo starci, a djeca i unuci odoše, najbolje, i najbolnije se oslikava u priči:“Babine molitvice“
Nakon Marinog dugog prisjećanja na molitvice, priče i pjesmice koje je slušala od svoje babe, Jure će:
-Lako je babi bilo pričati kad je imo ko slušat. Kom ćemo mi govorit moja Mare-zidovim?
Osjetila je Mara tugu i strah u Jurinom glasu pa ga je nastojala raspoložit:
-Meni je sada sve lipše nego prije. Možda je u ono vrime bilo lipše samo bit staro čeljade. Držalo se do starosti. Nisu se smatrali smetnjom, već blagosovom. A i matere su svitovale: „Starci su moći u kući i put u raj“. I ja sam tako virovala i tako učila svoju dicu. Ali naši odoše u svit.
-Odoše i ne misle da će i oni ostarit!-Jure se oglasi drhtavim tonom i nastavi brojiti:
-Utrnulo se dičije milosrđe za stare roditelje. Pričnija im zarada i namišćaji, a sitit će se, samo će bit kasno.
-Nemaju kad, zarobijo i’ poso. Nije ni njima lako. Nek im je Bog u pomoći. Ima dobre dice koliko oćeš. Ne triba kukat.
Mara je primakla čaj Juri u namjeri da odagna teške misli što su ga mučile ovih dana. Uspjela je blagim pogledom i riječima:
-Lipo je i ostariti Jure! Nije to svakom dano.
Dok čitate priče Ive Bagarić, a ako ste živjeli u sredini i u vremenu o kojima se govori u priči, sve vam je to poznato, čini vam se kako ste sve to vidjeli, čuli, prisjetite se „sela i sila“, ali je trebalo sve to lijepo povezati i još ljepše lijepom rečenicom napisati, oživjeti, a to autorica „Jakinog broća-iz mjesta plemenita priče“ čini vrlo vješto, ne dopuštajući čitatelju prekinuti čitanje.
A Mara i Jure, i Anđa i Manje, susjedi i prijatelji, pa kako je to i običaj, uvijek zajedno popodne piju kavu i pričaju, tračaju, žugeljaju, i o sebi i o drugima, ali ništa iz mržnje, nego eto, da im prije prođe vrijeme, ne možeš za kavom šutjeti.
-Bože moj, lipo ti je danas bit zaljubljen! Čovik ti kupi cviće s crvenom mašnom, bombonjeru na srce i odvede te na večeru– kontala je Anđa skoro plačnim glasom i žmirkajući nudila Manju, Juru i Maru kavom, dok je oni i nisu previše doživljavali poznavajući njezinu narav…
-Što ti je moj čovik? On ne zna ni za moj rođendan, ni za imendan, a kamoli za Dan zaljubljeni! Eh!
–Kako ne znam jadna ne bila?-Manje će u svom stilu.
-Rodila si se o Kalandori malo poslije rata: Te godine provrila vrila. Jedva te odnili krstit. Imendana i nemaš, nijedna Anđa nije sveta. A Dan ljubavi se nije slavio u naše vrime, što ne znači da nije bilo ljubavi. A da i je ti ne bi dala trošit pare na iskonice. Uvik si se čudila što svit kupuje cviće, ti bi volila kutiju keksa. Evo bi ti ja kupio bombonjeru, ali ćeš je negdi šušnut dok joj rok ne isteče.Tako da je tebi isto. Nemaš ti za čim žalit, samo što ti je ušlo u običaj. Je li tako Anđelija? Duša žugeljat.
Mogli bismo navesti još brojne primjere za potkrjepu vrijednosti Bagarićkinih priča, ali je i ovo dovoljno da poželite pročitati ovu knjigu, autoričin prvijenac, ali, u stilu priča mogli bismo napisati:“Prvo, pa muško“, iako je ta izreka odavno izblijedjela i u duvanjskom kraju, sada se često može čuti: „Kćer je kćer, uvijek osjetljivija za roditelje, a sin, ko muško, čim se oženi…“.
Preporučiti za čitanje knjigu „Jakin broć-iz plemenita mista priče“, jer su priče i osobe, likovi Bagarićkinih priča uistinu plemeniti, ali recimo samo da je ova nastavnica suodgojila desetke generacija učenika i ostala upamćena kao dobra nastavnica, koje se svi, sada kao odrasli i zreli ljudi, rado sjećaju, pa da samo oni uzmu u ruke ovu knjigu, bilo bi dovoljno da knjiga brzo nestane iz duvanjskih knjižara ili župnih ureda gdje se može nabaviti.
I dok knjiga čeka brojne autoričine učenika, vi drugi ne čekajte, uzmite knjigu, jer je vrijedna i toplo je preporučujem, za napuniti milinom dušu i ljubavlju srce, čitajući plemenite priče iz mista plemenita!
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
