Tužne vijesti stižu s Kupresa, ima poginulih i ranjenih branitelja, agresori ušli u Kupres!
O uzrocima, neposrednom povodu, početku i tijeku rata na kupreškom, tomislavgradskom, livanjskom, ramskom…bojištu, vojni stručnjaci i povjesničari će u bližoj, a vjerojatnije u daljoj, budućnosti, izreći znanstveni i povijesni sud i mjerodavne ocjene.
Uz 32. obljetnicu početka krvavog rata objavljujemo zapis iz Ratnog dnevnika, na današnji dan 1992. godine.
SRIJEDA, 8. travnja, 1992. Noć užasa na Kupreškoj visoravni!
I prošla noć na Kupresu bila je paklena, užas jedan, to mi u osvit zore, dok se zvijezde gase, umjesto pozdrava, šapće poznanik-bojovnik, koji se nekako izvukao s Kupresa i došao do našega skloništa. Preplašen je, blijed, djeluje izgubljeno…Srbima je, kaže, stiglo veliko pojačanje, mnogo tenkova je na Kupreškom polju, a snagama obrane, braniteljima , pomoći ni od kuda? Stiže i pojašnjenje: zbog jake bure koja cijeli dan i noć puše, ne voze trajekti preko Paga!
Bože, u kojega se pouzdajemo, učini nešto da bura prestane, da pomoć stigne…!!!
Tijekom protekle noći uništeno je šest agresorskih tenkova i više je agresora poginulo i ranjeno. Poginulo je i pet pripadnika Hrvatskog vijeća obrane: Tomislav Kovčo, Damir Marić, Slavko Bagarić. Mate Turalija i Nediljko Vranković. Javljaju ovu tužnu vijest o poginulim braniteljima iz IPD. Branitelj koji je stigao s ratišta i koji se smiruje u skloništu, a nakon vijesti o poginulima, govori da ima više poginulih, spominje mi da je čuo da je poginuo i Đoko i Šteko. Pitam ga zna li što govori, jer Ivan Pačar- Đoko mi je najbliži rod, a Mate Šteko daljnji rođak. Svađam se s braniteljem, kao to nije moguće, on ne zna što govori. On kaže da to , možda, i nije istina, on je tako čuo, a onda zašuti. Ja vičem, galamim, divljam…i budim sve u skloništu. Teško mi je opisati kakva je atmosfera nastala kasnije.
U prvim jutarnjim satima intenzitet borbi na Kupreškoj visoravni je smanjen, ali zabrinutost na licu svakog čovjeka, kojega sretnem na ulici ili koji brzo prođe gradom, je povećana.
Tužan susret sa stricem
Hodam ulicom do hotela, vučem nogu za nogom, obuzeta crnim mislima. Slutim da je istina ono što govori branitelj, da su poginuli meni dragi ljudi. Počinjem plakati, žaliti. Bože, oprosti mi, svaki poginuli je nečiji bližnji, dragi, ali eto, ja plačem za svojima. Već razmišljanje o mogućoj smrti dragih ljudi, dotuklo me. Prisiljavam se otići na konferenciju za novinare . Osjećam se jadno. Što ako pred hotelom sretnem strica Miju, koji već dva dana luta gradom, od čovjeka do čovjeka, od stožera, do zapovjedništva, pa zgrade Općine , s jednim pitanjem: zna li itko išta o njegovom Đoki? Što ako ga sretnem, što mu reći? I upravo kad pomislih da se stric odmara svladam umorom i potragom, netko me u hotelu „plesnu“ po ramenu. Skamenih se, jer prepoznajem taj specifični stričev pozdrav.
„Jesi li išta čula, govori, priča li itko je li vidio Đoku? Svi naši došli, samo on i mali Tuića, onaj iz Štekine Drage, ovaj što je šef hotela, nisu došli. Govori, ako išta znaš…!“, viče stric i grdno psuje, a ja nestajem “u zemlju propadam”.
„ Ništa ne znam, ništa čula nisam, žurim striče, ajde ti kući, ako išta čujem, javit ću ti…“, mrmljam, a u oči ga ne smijem pogledati.
Zapovjednik zamotane glave
Ivica me povlači za rukav, kaže da konferencija već počinje. I danas je na konferenciji mnogo novinara, više nego jučer. Ulazi zapovjednik Miljenko Filipović i sve oči su uprte u njega. Glava mu je u zavoju, ali je nasmijan. Do sada sam samo slušala o hrabrosti ovoga Duvnjaka, rođenog u Crvenicama, pa sam ga zamišljala ogromnim, ono kao od Vrana odvaljenim, strogog pogleda. Pred nama je sjedio mlad čovjek, nježnog lica i blagog pogleda! Više je sličio nekom filmskom ljepotanu , nego legendarnom ratniku. Jučer je ranjen, pa snimateljima ne dopušta da ga snimaju.
„Dolazim s Kupreške visoravni, s ratišta gdje se vode žestoke borbe. Srpska vojska dovlači jake snage, cijeli Kninsku korpus napada Kupres. Četnici su zapalili kupreška sela Zlosela i Rastičevo, a za sudbinu žitelja ovih sela teško je znati u ovom trenutku. Naše snage drže pod kontrolom sve važne strateške točke Kupreške visoravni, osim zapadnog dijela iz smjera Šipova, odakle nadiru jake agresorske snage. Kontroliramo prometnicu prema Prozoru, a borbe se vode za prometnicu Tomislavgrad-Kupres-Bugojno. Kupres je kroz cijelu povijest bio i bit će hrvatski grad, grad hrvatskog naroda“, govori zapovjednik Filipović optimistično. Optimistično? Čim sam malo počela razmišljati o njegovim riječima i vidjela gotovo usiljeni osmjeh na njegovim usnama, optimizam mi je splasnuo. Borba za prometnicu, Kupres mora biti naš…znači…? Ne smijem glasno izreći svoje misli i zaključak, pa se tješim kako se ja ne razumijem u ratni rječnik, ali…Shvatila sam da je vrlo teško stanje na Kupresu za naše branitelje i to mi je bilo dovoljno…
Hotel i ulice u Tomislavgradu su prepune vojnika, velika gužva je. Kolega novinar iz Slovenije mi govori da su sve to vojnici obrane koji su se povukli s položaja na Kupesu. Odbrusim mu da je zloban, da se naši s Kupresa neće povući, je li čuo zapovjednika! Rekao mi je da sam naivna, da nisam dobro informirana i sažaljivo me pogledao. Ljuta sam, razočarana i ne želim s njim raspravljat.
Radio slušam, televiziju rijetko gledam. Danas stiže vijest da je bobmardirano i Lipno, selo u Ljubuškoj općini. Nema poginulih, po prvom saznanju, ali…? Žalosno, agresori bombardiraju grad po grad, mjesto, po mjesto u Zapadnoj Hercegovini!
Kolege s radio Posušja: Tihomir Begić, Bože Markota, Ljubo Kovač i Pero Crnogorac redovito donose reportaže s bojišta. Pri povratku s bojišta obvezno svrate kod mene, sve mi ispričaju, jer ja nemam hrabrosti ići s njima, a vidim da i oni vole kad se ne odvažim. Ivica me moli da ide s njima, ali ja sam neumoljiva, samo mi još to treba! Zar mi je malo što stalno, s nepunih petnaest godina, dežura u HOS-u. Priznaje da je dva puta, bez moga znanja, išao u Šujicu i snimio neke fotografije! Preklinjem ga, molim, ali on ne odustaje, ide na ratišta, među branitelje. Ja stalno provjeravam gdje je, trčim za njim, tražim ga…Svađamo se, pa mirimo, i to se svaki dan ponavlja.
Izmišljam da ne mogu izlaziti iz kuće, da moram paziti na starce i dva druga sina, da ne mogu odlaziti na konferencije, niti slati izvješća, samo da on ostane u gradu i to radi umjesto mene, samo da ne ide na ratište. Zagrizao je, svjesno mu dopuštam da on piše izvješća, da radi umjesto mene! Radi to dobro i više ne spominje ratište. Voli raditi s poznatim novinarima kojih je pun Tomislavgrad, a on im je i svojevrsni vodič.
Ne želimo vjerovati
Jadran Marinković i Vedran Očašić, kolege s Radio Splita popodne se vraćaju s bojišta. Ne znam do kuda su bili, ali kažu da je stanje iznimno teško. Govore u povjerenju da imaju saznanje da su jugovojska i četnici ušli u Kupres, osvojili Kupres! Nitko u to ne želi vjerovati, unatoč objavljenoj vijesti i slici na Televiziji Beograd. Srpska posla, sigurno montaža! (zapisano 8. travnja, 1992. uvečer)
www.tomislavnews.com/Iz knjige: Ratni zapisi iz Tomislavgrada
