TKO JE UKRAO BISER SRCA MOG
Oči su vlažne od neisplakanih suza,
snene su od neprospavanih noći,
još uvijek imaju plavu boju neba
s tamnim istokom i rumenim zapadom.
Bože moj, hoće li se ikada zarumenjeti
tamni istok očiju plavih?
Ne sja više moje zlatno sunce,
dan je prošao, a noć došla nije,
ni mjeseca ni zvijezda na nebu,
hoće li suton vječno trajati?
Pritajeno se ušulja k meni,
srce ranjeno za milost moli.
Osvrnuti se na njegove patnje,
šapnuti riječi utjehe.
Teške su rane njegove,
u njih pada otrovom
u krvi ranjena krv.
Kap po kap k’o kiša s krova
padaju kapi na tlo bez ploda.
Moje su oči nemilostive
ne prave korito rijeci vode slane
na čijem suhom dnu
ima otvorena školjka.
Nekad sam tajno biser u nju krila
najljepši biser na ovom svijetu,
al’ netko silom otvori školjku
i ukrade biser srca mog
bez kojega je prazan svijet.
Autorica : Ljuba Đikić /Iz rukopisa Zbirke ljubavne poezije “Druga tajna”
www.tomislavnews.com
