Ti si moj Krleža i Ujević, moj Jesenjin i moj Meša, ti si moj dugo ulazni i kratko silazni, Bože prosti, Bože prosti…čuje li me profesorica hrvatskog
Dragi moj pjesniče,
Dok profesorica čita stihove meni nepoznatog pjesnika, rano je jutro, a vani pada snijeg, ja sam u drugom svijetu i smeta mi svjetlo u učionici, jer ja tebi vidim u tami, a samo ti zvijezde obasjavaju put do mene.
Ti si najveći pjesnik, iako nikada nisi stiha napisao, ali si zato dugo zviždao za mnom, dok se nisam okrenula i dok nam se pogledi nisu sreli, pa smo se malo gledali, ja malo treptala, ti zabiljivao očima, onda me uhvatio za ruku, pa za ruke, pa i sve ostalo.
Evo, profesorica me nešto pita, a gdje sam ja??? Krsti se ona livom priko desna da to ne znam, a jesam, nešto sam glupo odgovorila pa ona mrmlja: Bože prosti i skupljenim prstima udara se ispod vrata. Svašta ćeš vidjeti, a malo naučiti na satu hrvatskog.
Čim je riječ o književnosti, ja zaplovim u poeziju, sjetim se tebe, sjetim se nas, pa onda Jesenjina. Zašto baš njega? Pa zato, dragi moj, što je on mnoge cure ostavljao, ostavljale mnoge njega, on im sve opraštao i to im pjesmom govorio.
A ti, kad se posvađamo, možeš samo bacit mistriju, ugasit mikser, zapustijat za mnom ciglu i opsovat, ne mene, nego najbliži mi rod. Zato te, eto volim, pa ti reci da sam luda, kao što i jesam, kao što si mi rekao sto puta i opet me sto puta poljubio.
Evo je o akcentima. Naćulih uši: ima ih dugo ulaznih, dugo silaznih, kratko silaznih, sporogorećih…i već pratim tebe, a ne nju, dragu moju profesoricu, koje neće da ugasi svjetlo, da svi malo snivamo u polumraku jutra, u učionici s tri mala prozora. UGASI, BONA , SVJETLO, NE VIDIM GA DOBRO!
Ali da znaš, dragi moj, da sam jučer dobila peticu iz gramatike! O kako sam sve znala o sastavnim rečenicama, o sastavljanju sam sve naučila, ne volim rastavljene i rečenice, kao što ne volim rastanke.
Volim konjugacije i deklinacije, iako ih ne razlikujem, samo znam da tebe ne bih mijenjala ni za što i ni kroz što i znam da te VOLIM I DA SE VOLIMO, i da je to trajni, neprolazni glagol, nikako perfekt, samo prezent, pa futur prvi, drugi, treći, peti, deseti, vječni, beskrajni, beskonačni…
Evo, opet me proziva, baš se naosumila na me, što joj smetam, a samo šutim i gledam kroz prozor kako padaju pahulje i mislim pada li snijeg i u Njemačkoj i radiš li na baušteli po takvom vremenu.
Voli te tvoja sastavljena, pa nakratko rastavljena od tebe, s mislima samo na tebe, koja čeka vikend i najljepšu poeziju koju sam ikada pročitala, čula, vidjela: kakav Jesenjin, kakav Mocart, kakve kocke, bajadere: ZVUŽDUK NA POZNATU PJESMU IZ TVOJIH USTA U MOJE UŠI!!!
U.S.T. (samo za tvoje oči, jer samo ti znaš što to znači!)
