Nedavno je u Guinnessovoj knjizi rekorda objavljen podatak da je obitelj Melis iz Perdasdefogua sa Sicijlije najstarija na svijetu – devetero žive braće i sestara imaju ukupno 818 godina. Pročitavši ovaj podatak, odmah sam se sjetio mojih susjeda iz rodnog sela Crvenice pokraj Tomislavgrada.
Pokojna Anđa Zorić, naime, sa svojim mužem Ivanom dobila je sedamnaestero djece, a petnaestero ih je živih. Stoga sam skoknuo do sela i u razgovoru s Ilkom i Ivanom, koji su jedini ostali živjeti u selu, ustanovio da je obitelj Zorić, poznatija po nadimku Ikušić, po ukupnom broju godina starija od sicilijanske priznate u Guinnessovoj knjizi, i to čak za 253 godine.
Svi smo zdimili za Njemačku
– Najstariji je brat Šimun (1932.), pa sestra Mara (1934.), onda sam se rodio ja Ivan (1935.), pa Ante (1937.), Veselko (1938.), Branko (1939.), Jozo (1940.), Delfa (1942.), Ilka (1945.) Matija (1946.), Frano (1947.), Petar (1948.), Luka (1950.), Cvitan (1953,), Radoslav (1956.) – priča mi Ivan, dodajući:- Pismen si, pa računaj! Brat fra Luka govorio je da smo stariji iljadu godina…
Izračunao sam da je jedaneaestero braće i četiri sestre Zorić ukupno staro 1053 godine, s prosječno 50,3 godine “poglavi”.
– Svi smo rođeni u istoj kući i kršćeni u seoničkoj crkvi – priča Ilka dok razgledamo napuštenu kamenu kuću u kojoj su se Zorići rađali i živjeli.
– Ali se sve razišlo po svitu. Danas devet moje braće imaju kuće u Đakovu, a fra Luka je župnik u Slanom. Sve dali Rvackoj. Prvo Šimun odselio u Viškovce kraj Đakova 1959. godine, pa povuko ostale. Da je se u to gladno vrime dočepat kuruza i pure.
– Ali ni Rvacka nije znala s nama upravit –veli Ivan. – Čim se ukazala prilika za Njemačku, svi smo tamo zdimili. Jedno vrime nas deset braće radili smo na istoj firmi u Hamburgu. Tamo i danas imaju kuće braća nam Perija, Cvitan i Vrano. Najmlađi Radoslav nije bio sredio papire, pa radio na crno. I brat Luka je kasnije bio gastarbajter. Jedno vrime bio župnik u Švicarskoj.
Naravno da se često čujem i s prijateljem fra Lukom, s kojim sam proveo djetinjstvo i dio školovanja u Slavoniji. Čak sam ga nagovorio da storiju o njegovoj obitelji pošaljemo Guinnessu. Isprva se protivio toj ideji, držeći da je broj djece i zbrajanje njihovih godina banaliziranje života. Ali se na kraju složio sa mnom da je njegova obitelj himna životu, pa bi tu priču trebao znati današnji preplašeni svijet.
– Znaš i sam kako smo živjeli – kaže fra Luka. – Materijalna bijeda. Ali naši roditelji nikada nisu kukali. Ti znaš da je ćaća uvijek pušio najbolji duhan i častio najboljom rakijom. I govorio da nevolja pravi čovika. Mi stasali, svatko na svoju stranu s obavezom veselo i svakim danom bolje. Ovo je danas civilizacija kukanja. Kukaju i oni što imaju. Da njihov bližnji i nemoćni ne bi tražio pomoć. Mene nije školovao ćaća, nego braća i sestre.
Eto ti Tito!
Ostala mi je u glavi prča iz djetinjstva da je fra Luki kao devetom djetetu kum bio Tito.
– Nije ćaća begeniso Titu, all ko smi odbit kumstvo. Ali nije bilo velike koristi. Poslalo jedan paketi i gotovo. A Luka ode u pratre. Eto ti Tito! –komentira llka.
Fra Luku su župljani Kongore predlagali prije rata za općinsku nagradu jer je vodio brojne akcije u selu. Ostala je priča da se jedan “partijaš” složio da bi fra Lukutrebalo nagraditi, all mu je našao zamjerku – dobar čovik i pratar, ali religiozan!
Ilka nam pokazuje fotografije iz svatova, s pokopa, rođendana, imendana…
– Najdraža nam je slika s fra Lukine mlade mise – veli. – Ta ti je slika uslikana 1977. godine. Na njoj ćaća, mater i mi svi. Možda smo se svi skupili još samo kad su umrli ćaća i mater, ali to nije uslikano. Zato smo povećali ovu sliku s Lukine mlade mise i svak je drži u kuci. Povećo je Ante Šarić.
– Ma, bilo veselo, pa smo se slikalli ko nogometna ekipa – sjeća se Ivan. -Nas jedanest braće. Ćaća trener, mater i sestre diverkuju oko nas…. Lipa slika, nema šta. Ja je se ne mogu nagledat. Ko bili svi mladi i zdravi. Pa tada u modu došlo navijanje. Onda nas šestorica navijali zaAjduk, a pe-torica za Dinamo. Je Zagreb glavni grad, ali nami bliži Split.
Dolaze Zorići u selo, napose Ijeti ili za pokope i svatove. Ali ih teško okupiti sve. Ljetos sam ih vidio pet-šest u selu, a Cvitana vuče nostalgija, pa se priča da bi mogao praviti kuću u Crvenicama.
Ovu priču smo fra Luka i japoslali na adresu Guinnessove knjige rekorda. Jos nismo dobili odgovor, pa za svaki slučaj priču objavljuje “Slobodna”. Da se zna za Zoriće – Ikušiće, koji su bez straha dolazili na svijet, pa se ni danas ne boje kriza, stresova, gladi, rakova i ratova.
– Često ljudi crpe energiju rješavajući probleme kojih nema ili koje ne mogu riješiti. Treba nešto ostaviti i Bogu, on će to riješiti možda bolje od nas – kaže fra Luka s fratarskim osmijehom.
Petar Miloš/ Slobodna Dalmacija
