Oblačno je, tmurno i maglovito cijeli dan u duvanjskom kraju, malo je i kišilo, a mi smo okružili oko grada u nedjeljno predvečerje, u nadi sresti nekoga i porazgovarati s njim. Nismo imali sreće, a razgovarati treba i kad si sretan i kad nisi! Vratili smo se knjizi i pronašli jedan prigodan i zgodan ulomak.
– I slušaj me, daklem, mladi čovječe. Sve kad bi ovaj svijet bio tako pust kakvim ga ti zamišljaš, morao bi to za sebe zadržati. A ovaj puk šiban munjom, gradom i gromom, kugom, gladom i ratom… i srdžbom Božjom, ovaj, daklem, jadni puk prepusti njegovim vilama i vješticama. Jerbo moj kapelane, jerbo ako puku i to oduzmeš, ako mu i maštu ogoliš čim ćeš ga gola zaogrnuti!?
– Bogom!
– E nećeš! Narodu u muci razgovora treba. Mora nekom svoju muku povjeriti, s nekim se zabaviti, a s Bogom se ne igra niti ćerleka. I zato pusti nek se narod igra i u igri jad svoj utopi.
Ivan Raos, Prosjaci i sinovi
www.tomislavnews.com
