IZGUBLJENA
U tvojim očima blistalo je nebo nade moje
i njime prolazili ko morskom pučinom lađe nepoznate
oblaci sanja i nada mojihIz crnih zjena kupina što su sabrale toplinu proljeća
pjevale su ptice i grijalo sunce
ko mladunče ovce runo majke
meko i drago
(do prve igre oblaka i duge
kroz koju si htjela da se provučeš
vjerujuć da će ti pasti na ramena
u bojama haljine rascvjetanog polja –
Ostavljajući me sretna zadivljena
ludostima tvojim)
Vlaga sa usana zamagljenih mutila mi glavu
ko mirisno planinsko cvijeće i najopojnije vino
i budila novu žeđ
(putnik sam bio što je okušao opsjenjen ključeve modrog izvora u zoru
i nije se dugo ogledao u čudu prirode
bojeći se sjećanja kasnijeg na slasti napitka u goloj pustinji podneva
što se nazirala na zreniku)
Zagrljaj tvoj bio je plodan ko mliječno sjeme zemlje
i ja sam u njemu jačao rastao
a grudi su se moje nadimale kao jedra mora u buri
do prvog zrna saznanja
da poslije plime dolazi praznina
i naše ruke strše na suhu
katarke razbijenog broda na hridini
Darivanje života donosi nov život
ali i smrt možda jednako draga
jer valja uvijek ići nekud
ma nikad i ne stići
Na dlan sam ti zato jednog dana u danima krvavi nar darovao
po običaju predaka što vjerovahu u vodu i vatru
i nikada nisi saznala da si srce moje
jedini posjed koji sam imao
kao igračku kakvu
na mjesec
na trave
bacala
Ništa ti o tome ne rekoh
jer mišljah da šutnja govori više od riječi
Ništa ti o tome ne rekoh
i izgubih te na čudnim putovima ljubavi
Putovi su sad pusti oko mene
hladnim snjegovima pokriveni
i stope tvoje zametene
nepovratno
Sjećanje na tebe
kakva si bila
kakva si mogla biti
i kakva nećeš nikad postati
leluja se u opsjeni
osama noći što se ne prekida
Jagodicama oguljenim u grozničavom lomljenju prstiju
teku za tebe rijeke teku
otkinuti cvjetovi rada i ljiljana
vrište vranci izgubljeni
bijela i crvena ostrva
strmoglavim brzacima krvi
peče led zemlje pod nogama
i časovi tijela tuku zvoncima gustim
ko šuma dana neizvjesnih
Kad prenem se u noći bez sna
iz snova jave ove dugomorne
skidam lagano crne mrene
i da ne ozlijedim
uspomene
tiho
varku po varku
san po san
sa dlanova
iz kosa
skidam
a noć
noć
mračnija
postaje
skidam
a bol
bolnija
bol
golija
ostaje
Dokle ću dokle ovako stojati sam pod nebom
tražeći tebe među zvijezdama.
Autor: Mak Dizdar (Mak Dizdar rođen je u Stocu, 17. listopada 1917. godine, umro u Sarajevu, na današnji dan, 14. srpnja, 1971.) hrvatski je i bošnjački pjesnik.
www.tomislavnews.com
