Ivan je bio dobar mladić, malo u godinama, u Tomislavgradu bi rekli postariji momak, a bio duša od čovjeka.
Svakome bi pritekao u pomoć, sa svima ljubazan, uvijek nasmijan, vrijedan na poslu, u kući, u selu, dobar…ne može već “taki”.
Ali (uvijek ovo ali?) imao jednu malu manu, duša mu bila lagati, bez ikakve potrebe, bez zlobe, nikome njegove laži nisu naštetile, bezazlene, ali imao to nešto urođeno: čim zine -slaže”, Jer je bio dobroćudan nitko mu te laži, uglavnom o nevjerojatno hrabrim događajima iz njegova života koji nitko nije vidio, nije uzimao za zlo, štoviše navikli su se na te njegove priče, nekada su ih zabavljale, a nekada bile i dosadne, ali slušatelji mu to nisu davali do znanja.
Rekli smo kako bi bio silno radostan kada bi nekome pomogao, ma krvi kome god treba…
I zatreba baki jednog njegov prijatelja dvije doze krvi jer je imala neku operaciju. Ivan jedva dočeka, ode u bolnicu i dadne krv baki.
Izašla baka iz bolnice, dobro se oporavila i upita dobričina Ivan unuka joj kada se nađoše u birtiji s društvom na piću:” Ivane, nikako te ja upitati, kako ti je baba?”
“Super Ivane, ali što laže…od kada je izašla iz bolnice, ma na kilometre laže. Čuj ona se na Vranu s vukovima borila kad je bila na skijanju …!”
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
