Imala sam sreću da i ja, dijete novog doba, okusim ovakvu vrstu razgovora. Meni 15 godina, junaku 17, počeo se slušati Johnny Štulić i EKV, ujutro se mora u školu, mater spava i mi ostajemo jedan na jedan
PIŠE : Marina Radoš/www.tomislavnews.com
Stariji su mi često pričali o prozor – udvaranjima. Sretneš djevojku u gradu ili na seoskoj priredbi, ona ti namigne i ti sav pun entuzijazma preskačeš ograde do njezinog dvorišta pazeći da njezin ćaća ne izbije iza kapije s puškom i dolaziš pod prozor da razgovarate.
Trebalo je prije, naravno, pričekati da joj mater zaspe i dobro procijeniti koji je to prozor upravo njezin, pa je kamenčićem ili zviždukom dozvati da ti ga otvori.
Ona otvori prozor, ostajete jedan na jedan, dovoljno daleko da te ne ošamari i dovoljno blizu da joj uvališ priču i da padne na tebe. Nasloniš se na komšijinu ogradu i valjaš joj priče, a ona te sluša naslonjena na prozorsku dasku.
Sutradan te redovito nalema njezin stariji brat kad te sretne, ali ti ne odustaješ, dođeš i sljedeću večer, opet zazviždiš ili baciš kamenčić, i opet ostaneš jedan na jedan s njom.
Imala sam sreću da i ja, dijete novog doba, okusim ovakvu vrstu razgovora. Meni 15 godina, junaku 17, počeo se slušati Johnny Štulić i EKV, ujutro se mora u školu, mater spava i mi ostajemo jedan na jedan. Junaci sretnica poput mene su znali i svirati gitaru, imali priču i hrabrost, pa je moderna tehnologija bila apsolutno prekonvencionalna za naše alternativne umove u to doba.
Jedan na jedan. Dovoljno daleko da se ne diramo, dovoljno blizu da se osluhnemo, dovoljno junački da to upamtim za čitav svoj život i spominjem to kad jednog dana budem pisac, i dovoljno intimno da nema treće, četvrte ili pete osobe da zabilježe događaj kao nezvani svjedok.
Kakvi su prozori ovog novog doba?
Reći ću vam. Te prozore otvaramo na alatnoj traci s desne strane Facebook stranice. Ona više ne namiguje u prolazu, nego ti otvoreno i tebi i svim svojim Facebook prijateljima u statusu nudi: lajk/bleja/ljubljenje/veza. I nema više bacanja kamenčića. Ni straha od njezinog tate i brata. Nema više dubokog promišljanja koji je prozor njezin, a koji sestrin. Nema više ni zvižduka.
Ona otvara svoj prozor čim joj pošalješ ‘ćao’ i prospeš neku poluseljačku spiku. Otvara prozor i tebi, i njemu i svima koji su vidjeli ovaj lajk/bleja/ljubljenje/veza/inbox status. Ti joj možeš pričati bilo što, lagati i izmišljati, džaba ti je. Vi niste jedan na jedan. Dok joj ti predlažeš kino, džaba joj daješ komplimente, netko joj je već poslao sliku svog ružičastog ratnika u inboks bez ikakvog srama i stida.
Ne stidi se ni ona više, otvorila je deset prozora i uživa u tim jadnim udvaranjima.
Dovoljno daleko da joj sise ne vidiš uživo nego na slici, dovoljno blizu da ti kaže sve, nimalo junački jer si ti za otvoren prozor samo kliknuo mišem i nimalo intimno jer ona ima deset otvorenih prozora, a ti barem još toliko.
Čega ćete se sjećati ako jednog dana budete pisci, ili barem uspijete ostariti?
I onda se pitam, čemu danas služe ovi normalni prozori?
Služe nam da sjednemo u izlog kafića, potpuno sami, i gledamo ulicu dok pada kiša. Služe nam da popijemo kavu sami, bez društva, odmarajući se od ljudi koji nam otvaraju prozore na društvenim mrežama.
Nama malo luđima, tu i tamo posluže da se naslonimo na prozorsku dasku i s njih bacimo opušak cigarete, sjećajući se vremena kojeg više nema. I koje se više nikada neće vratiti.
