Hoće li itko od nas dobiti mrvu pažnje od svog djeteta dok se budemo rastajali od zvijezda?
Prije četiri dana u jednom gradu na sjeveru Njemačke umro je bankar. Zvat ćemo ga Jozef.
Razvijene zemlje, kojima težimo mi rođeni u bijedi, imaju te ‘pratnje u smrt’, osobe koje su plaćene da njeguju one koji su otpušteni iz bolnice da bi umrli u svojim kućama.
PIŠE : Marina Radoš/www.tomislavnews.com
Priča mi o Jozefu jedna od osoba koja radi kao ‘pratnja u smrt’. Morbidno zanimanje, jebote, možda si trebala biti babica, ljepše je valjda svaki dan gledati rađanje nego umiranje.
O čemu razmišljaju ljudi na samrti?
Oni stoje pred velikom crnom rupom, svjesni da je pitanje sata kada će upasti u nju, a pojma nemaju šta se u njoj nalazi.
Jozef je pred velikom crnom rupom bio danima. Godinama prije, uopće ju nije vidio. Radio je, onako njemački, po čitav bogoviti dan i slagao novce u zgrade, auta i dionice.
”Jesi ga pitala za čime žali u životu?” – pitam njegovu pratnju u smrt.
”Rekao mi je da žali što nije imao djecu. Što nije imao gdje prosuti svu ljubav koja se gomilala u njemu za života i što u svijetu u kojemu je ostario nije bilo mjesta za trivijalnu stvar kao što je ljubav.”
Jozef, bankar sa sjevera Njemačke, umro je bogat. Sve je u životu platio novcem, pa tako i svoju pratnju u smrt. Umro je potpuno sam.
Čeka li nas sve takva smrt?
U ovom odvratnom svijetu koji vani igra svoj prljavi bal hoće li za pedeset godina ostati mrva besplatne ljubavi? Hoće li itko od nas dobiti mrvu pažnje od svog djeteta dok se budemo rastajali od zvijezda? Hoćemo li mi svi bit odjebani i sami u staračkim domovima dok naša djeca slažu pare u trezore ili jednostavno pokušavaju preživjeti, i za jedan ljudski vijek zaraditi jedan stan?
Uvjerena sam da nas sve čeka to isto.
Tako se i mi ponašamo prema njima. Rodimo ih, i na posao se moramo vratiti u što kraćem roku. S djecom provodimo malo vremena, ili uopće nemamo djecu, jer ih moramo planirati pažljivo da ne bi pocrkali od gladi i mi i oni kad se rode.
Što ćemo očekivati od svog djeteta koje moramo ostaviti u jaslicama sa 6 mjeseci, onako malene i nemoćne, nego da će ta djeca morati ostaviti nas u staračkom domu, stare i nemoćne.
Što očekivati od samih sebe kad smo postali proračunata govna koja znaju samo osuđivati druge, kad smo postali ljušture bez trunke suosjećanja za drugog čovjeka? Kada ne možemo pružiti ruku, osmjeh, deset kuna koje nam ne znače ništa nekome kome će to popraviti čitav jedan dan?
Što očekivati od bića za koje je ljubav i dobro odavno postalo demode?
Pripadnici ljudske vrste umirat će sami i bez ljubavi, zato što čitav život žele biti sami i ne daju ljubav.
Oni dubljeg džepa platit će svoju pratnju u smrt, i nekoj medicinskoj sestri, dok onemoćali stoje pred velikom crnom provalijom za koju su svjesni da će upasti u nju, a nemaju pojma što je dolje, reći ono što se govori nekom svom. Nekom tko bi te trebao besplatno držati za ruku dok se spuštaš u provaliju.
Ne. Ne. Ne želim platiti zadnji komad ljubavi kad budem stajala pred provalijom.
