I često smo znali, mjesecima i godinama kasnije, sjesti u automobil i odvesti se negdje gdje se dobro vide zvijezde. Pružio bi mi onu istu ruku, s onim istim kožnatim narukvicama. I ništa drugo, majke mi!
Gledali smo se na svakom velikom odmoru. Čitavu školsku godinu.
Svaki dan, točno u 9:55 , on bi stajao na vratima svoje učionice, a ja na vratima svoje. Jedan razred tako dobije smisao velikim odmorom. Bez riječi. Bez poteza. Bez ikakvog plana. Bez dodira. Samo gledanje i pokoji stidljivi osmjeh.
Tek nakon deset godina rekli smo si sve što smo smišljali tu godinu dana. Bili smo bezglavo zaljubljeni jedno u drugo. Čitavu godinu. I prošlo je.
Držali smo se za ruke od HNK Ivana pl. Zajca, sjećam se dobro, pa sve do granice s Bosnom. On je sjedio iza mene u školskom autobusu i pružio ruku punu kožnih narukvica iza sjedala.
Bez riječi. Bez poteza. Bez ikakvog plana. Samo držanje za ruke.
I često smo znali, mjesecima i godinama kasnije, sjesti u automobil i odvesti se negdje gdje se dobro vide zvijezde. Pružio bi mi onu istu ruku, s onim istim kožnatim narukvicama. I ništa drugo, majke mi!
Bez puno razgovora. Bez nepristojnih poteza. Bez planova.
Sve što mi je imao reći rekao je tek nakon pet godina. Sve što sam mu imala reći napisala sam nekad negdje. Nisam imala hrabrosti. Ni on nije imao hrabrosti.
I prošlo je. Ruka sa kožnatim narukvicama više i nije tako topla.
Svi mi, imali 15, 25 ili 35 godina držimo nekoga za ruku ili ga gledamo na velikom odmoru. Bez riječi. Bez poteza i bez potrebne hrabrosti.
I još nismo naučili da će biti kasno. Nitko nije toliko glup da veliki odmor, ili vožnja do granice s Bosnom, potraje godinama.
I sve što će ostati od velikog odmora, autobusa i držanja za ruke bit će neki bijedni post na Facebooku, godinama kasnije, nastao… eto tako.
www.tomislavnews.com /Marina Radoš
