Ekipa TN i članovi Frame iz Župe Bukovica-Brišnik jučer su posjetili Maria u Gornjem Brišniku.
U jesen prošle godine svi mediji su objavili kako je Mario Pranjić iz Gornjeg Brišnika, a učenik Srednje škole u Tomislavgradu, obolio od teške bolesti i kako mu treba pomoć. I stvarno, pomoć mu je stizala sa svih strana, organizirano je više humanitarnih priredbi, kulturnih i sportskih, u Tomislavgradu, Livnu, Rami…pomagali su mu njegove kolege srednjoškolci, duvanjski studenti u Zagrebu i Mostaru, radnici na radu u inozemstvo i mnogi drugi.
Marija Pranjića, s majkom i sestrom, zatekli smo u kući u Gornjem Brišniku, gdje se prije par dana vratio iz KBC Zagreb- Rebro u kojoj se liječi već pet mjeseci. Sam Mario kaže da je sada dobro i da je jedva dočekao povratak kući. Uz njega je cijelo vrijeme bila njegova majka Marija, puna podrške i razumijevanja i ljubavi, kako samo majka može biti.
Kažu da im je nateže bilo u početku, kad su saznali za Marievu bolest, jer je baš u to vrijeme umro Mariev otac, donosno Marijin suprug, glava obitelji. To je dodatno uzdrmalo, gotovo šokiralo obitelj.
Početkom bolesti doktori su mislili da Mario ima kilu,nakon čega je otišao na pregled u Mostar gdje su mu ustanovili težu bolest i odredili tijek liječenja. Hitno je morao biti prevezen u Zagreb, gdje je ubrzo krenuo s prvom kemoterapijom.
Njegova sestra Kata, koja je morala ostati kod kuće, dok je majka otputovala s Marijem u Zagreb, kaže kako joj je tada bilo jako teško.
”Bilo je teško ostati u Tomislavgradu, a znati da je brat u Zagrebu, bolestan, a željela sam biti s njim cijelo vrijeme, hrabriti ga, biti mu podrška. Ali Bog nam je dao snage , a plemeniti ljudi pružili ruku i pomoć, da idemo dalje i da se borimo. Teško je bilo i mami sve to gledati, ali smo bile svjesne da je najteže Mariu. ”
Mario s majkom Marijom i sestrom Katom
U kući u Gornjem Brišniku Marijo se sada odmara, a svakodnevno ga posjećuju prijatelji, školske kolege, rodbina, susjedi…
-Raduje me svaka posjeta i neizmjerno sam zahvalan,ponajprije Bogu na danoj snazi, a zatim svima koji su bili uz mene i dali mu priliku živjeti. Zaista sam bio ugodno iznenađen tolikom humanošću, solidarnošću ljudi, poznatih i nepoznatih, koji su mi pomogli u najtežim trenutcima, koji su mi bili dodatna snaga da se borim, da izdržim. Najveće potpora i moj ponos, naravno, bila je moja draga majka, kojoj je bilo jako teško gledati me bolesnog i nije se odvajala od mene-kaže Marijo, inače škrt na riječima.
-Bilo mi je teško, preteško, ali u svemu tome jako je lijepo znati da su ljudi uz tebe, kada ti je teško. Doista su bili uz nas, mnogi su nam pomogli da sve lakše izdržimo. Prvo sam zahvalna dragom Bogu što nam je dao snagu sve pretrpjeti, a onda i svim dobrim i plemenitim ljudima, kojih je bilo mnogo i svima velika, velika hvala od srca-gotovo kroz suze govori majka Marieva marija, ne skidajući pogleda sa sina.
Mariova jedina želja je da potpuno ozdravi i da nastavi normalan život sa svojim vršnjacima. Nadamo se da će izaći kao pobjednik iz ove bitke, te da će moći ostvariti svoje snove. Najveća mu je radost bila, kao i cijeloj obitelji, kad su saznali da je bolest izlječiva.
Osmijeh na lice danas su Mariu donijeli Framaši iz župe Bukovica. Kroz šale i prepričavanje propuštenih događaja , učinilo nam se da je ,nakratko, zaboravio cijelu situaciju. Kazao nam je na kraju kako mu puno znače i pozdravi, poruke, posjete, pozivi razrednih kolega, koji mu jako puno nedostaju.
Mario još ne zna točno kada se vraća u Zagreb, ondje ga čeka operacija i kemoterapije. Iskreno se nadamo da će Mario uspjeti prijeći sve prepreke , te da ćemo njegov osmijeh i glasan smijeh, koji smo vidjeli i čuli za ove posjete, viđati češće.
www.tomislavnews.com
Tekst: Petra Ćurčić
Foto: Matea Antonela Ćerdić
