Imam to prokletstvo da u životu zapažam uvijek krive stvari. A maj je, poznato vrijeme od ruža, trešanja, nas tvrdoglavih Bikova i maturalnih zabava koje ovih dana zatrpaju fejzbučki univerzum.
Imam to prokletstvo da mi se srce stisne ko jebena školjka i negdje sasvim unutra, okrene potpuno naopako sa sve suzama, radi nepoznatih mi ljudi, često i previše. Pored tone kiča, šljokica, dizajnerskih razvikanih haljina, mašućih ajfona u čije se ekrane puće usne precrtanim receptom trešerskih starleta; te usne, haljine, kič i šljokice što se zatim grčevito bore za stotine lajkova u albumima, jer to je sve što će im ostati nakon današnjih matura; zapazim uvijek krive stvari.
One obične, ni po čemu posebne, ovom vremenu nedorasle klince. Klince čiji roditelji nisu mogli ispratiti trendove ostatka razreda i škole, uz sve moguće napore, štednje i treće smjene. Klince koji imaju najmanje lajkova i haljine šivane u starih krojačica što jedva konac u iglu nabiju. Klince koji će na noć koja bi trebala biti najljepša u njihovim mladim, tek propupalim svjetovima naučiti najtežu lekciju o surovom danas. O suludom, materijalnom pressingu koji diktira i guta kroz natjecanje u svemu, kroz vječnu trku da čitav život budeš i imaš „kao netko tamo drugi“, sve dok te ne spiči srce ili kakva bolešćura od stresa. Ali važno da ćeš s Ajfonom moći pozvati hitnu. Klince koji stoje tamo u gužvi kao da ih nema, za koje se ne trgaju fotografi lokalnih portala i ne komentiraju luksuz od isturenog im šljokičavog dekoltea lokalni drkadžije u komentarima.
Pa se u flešbekovima sjećam onih naših matura koje su davnih godina trajale po cijeli vikend, redovito održavane negdje na moru, u Trogiru ili Neumu ili Dubrovniku naprimjer. Ono kad bi ti mater danima peglala haljinu da mrvu ličiš na insana, a dok dođeš dole ličila bi na nešto što je krava žvakala i ispljunula, i netko bi možda i povratio prvi Jeger svog života po njoj u prolazu, ali to ti nije bilo nimalo važno. Jer si bio sa svojom rajom i bilo je mora, i sutona, i pjevanja u toplom zraku i kupanja u mraku, pa bi ti kosa od bure i soli na onu važnu noć od mature izgledala kao da si upravo mokar vodio ljubav s banderom od struje, ali ni to ti nije bilo nimalo važno. Jer si bio sa svojom rajom i bilo je radosti, i ljepote, i zagrljaja iskrenih što kidaju kosti u svom polupijanom stisku, stisku koji pokazuje, mada to tada još ne znaš, da ćeš imati te ljude kroz čitav život uz svoje uzglavlje. I kad te boli stvarnost najgore, onako da se treseš ko trska u oluji. I kad ti rastura sreća u plućima ko vatromet, sve premještajući lijevo plućno krilo na desno od dragosti. I kad ti umre otac, kad ti dijagnosticiraju zajebanu bolest, kad dobiješ prvu plaću, tražiš jamca ili ti žena rodi. Kad ti bude trebao netko samo da kraj tebe šuti, tek tako, da znaš da u sranjima nisi sam.
A to je bolan škola. I to je matura. I to je što od života jedino vrijedi. Prazninu duše ne može srediti nikakav dizajner. Neke se stvari ne mogu kupiti. Ma koliko ćaća imao para. I to nije tek reklama, nego ti kažem stvarno. Potrudite se zato da vaši Ajfoni ovih dana bilježe sreću. A ona se nalazi uzvodno od sisa. U očima ljudi. Pamtite lica, grlite ljude. Znam, svijet je ljigav. Vanjština prodaje, trendovi ubijaju. Koga brige? Vjeruj mi još samo jedno i njeguj ono što imaš onda kad zguliš sve sa sebe. Ono kakav si čovjek kad ostaneš gol, sam sa sobom, bez reflektora, sa skinutim svim fasadama i celofanom. A kad nađeš nekoga tko te voli sa svim tvojim prokletstvima, manama, užasima i osobitostima, znaj, našao si smisao.
M.M. Sopta: FB/TN
