Draga moja Mare, dugo ti nisam pisala, jer se, hvala Bogu i tehnologiji, sada često čujemo i vidimo, a ovo ti pišem da i drugi saznaju što se kod nas događa…
Ja ću ovo svoje pismo tebi objaviti na našem portalu, a pismo nije veselo iako ćeš se ti, znam te, smijati! Ne znam što bih ti rekla ili zamjerila, jer i ja uvijek volim sve okrenuti na šalu, ali, vjeruj ti svojoj Anđi, ovo je ozbiljan problem kod nas.
Ne vjeruješ?! Dugo je problem bio nezaposlenost, a eto sada mladi odseliše, pa već dugo manjka radnika. Ne službenika, ne dužnosnika, ne proračunlija (oni što primanja, ma ne plaću, plaću treba zaraditi, dobivaju iz proračuna!) jer tih ima i viška i svaki ih je dan više, nego nam fali radnika: vozača, konobara, kuhara, zidara, irgeta, čobana (čujem ovdje tvoj uzdah!) …
Problem je kod nas dugo bila i kako se to kaže komunalna infrastrukture, a sada smo i to riješili, imamo sve k’o sav razvijeni svijet. Imamo velike kuće, struju, vodu, asfalt, telefon, televiziju, auta…, ali nam nedostaje ljudi da tu žive i sve to koriste.
Nisam ti ni o tomu mislila pisat, ali znaš da mene odnese kad sjednim za tipkovnicu, a nije samo mene nego mnoge mojih, naravno i tvojih godina.
Nije to veliki problem, problem je, Mare draga, kad te drugi, i to tvoji najrođeniji, nosaju i odnesu (dabogda i njih nosali, Bože mi prosti!) tamo gdje ti ne želiš. A gdje to? Imaš pravo pogađati jedan put i znam da ćeš pogoditi: ja, ja, u Starački dom! Kod nas ti je i sada aktualna ona da je “Star vuk pasja maskara”, ali znaš i sama kako su naši stariji (i ti , i ja, ja…ja) nedokazni, tvrdoglavi! Ajde reci da nisu, da nismo?!
Znaš baku Lucu i znaš koliko ima djece i unuka, ali štaš, sve ode u tuđinu, osta Luca sama, a i selo opustjelo. I umjesto da bude sretna kako će je djeca smjestiti u Starački dom u našem gradu, ona neće iz kuće, neće pa neće. „Sritna dica“ je nagovaraju, obećavaju da će dolazit, da će je posjećivat, da ne može sama, stara je i nemoćna, a tamo će se brinut o njoj. Ona rekne da hoće, ali kad je treba „deložirat“ iz kuće ona legne preko praga i neće, pa neće! „Ubijte me, pa me onda nosite di god oćete, ja živa iz svoje kuće neću“, galami kroz plač. I što će djeca: uzimaju odmore, bolovanja…samo da budu s njom, a sve se nadajući kako će je nekako nagovoriti da ode u dom.
I nakon dva uzaludna pokušaja, nedavno ona pristade ići u dom, nije bilo druge! Dovezoše je pred Starački dom, a ona izađe, stade na ulazna vrata, zapriči i neće unutra, pa neće!
Ja nisam više mogla gledati Lucino opiranje, odoh s mjesta događaja, a javiše mi da su je smjestili u dom. Nisam pitala kako, znam da nije bilo zgodno, a znam i da neće dugo, pa ću je sutra otići posjetiti, ako ne bude kasno.
Jer za naše starice i starce odlazak iz kuće u starački dom je jako stresno i većina ih brzo umre u domu, a da i ne boluje, kažu ne znaju od čega???
Eto, draga moja Mare, ovo sam ti morala napisati, samo da znaš što nas čeka, jer i ti si izrazila želju kad taj tvoj umre došla bi kod nas u dom.
Nemoj žurit, još ću se ja tebi pisama napisat, a hoću, pa i iz staračkog doma!
Voli te tvoja Anđa
www.tomislavnews.com
