Nisam mislila, ali sada kad spomenuh ovo o tajnoj ljubavi, moram ti napisati, a ti samo to i čekaš, kako su kod nas zaredali nekakvi tajni i dogotrajni razgovori o javnim poslovima
Draga Mare,
spremam ti se u metropolu, a to je za mene muka živa. Putovati i još k tomu dulje izbivati iz svoje kuće, iz svoga mjesta, odreći se navika koje ne mogu prakticirati izvan vlastitog doma, u meni pokreće nelagodu, ne pretjerujem-želudačne tegobe. I sve to dok se spremam i tek mislim na to! Znam da ne vjeruješ, ali umrli su u meni izazovi putovanja, upoznavanja novih gradova i novih faca, stjecanja novih poznanstava, a prijatelja i tako imam dovoljno. Podsjetit ćeš me na dane dok smo kilometrima pješačile, stopirale željne avantura, novih iskustava, ali-sve u svoje vrijeme i svaka slatka ludost za kratkog vremena.
A moje ( ili naše) godine više ne trpe promjene ni mjesta boravka, ni osoba, ni osjećanja( dobro, priznajem-ljubav je nešto drugo!), čak ni jelovnika. U pola životnog vijeka stekneš navike, pa ne želiš odvike! Ne mogu sada zamisliti gužvu i strku u metropoli, čekanje tramvaja, pješačke prijelaze, lift, klimu u stanu. Dok smo studirale u toj istoj metropoli sve nam je bilo zabavno, vožnja liftom posebice, jer je bila besplatna, a mogle smo u tom tijesnom prostoru upoznati i široke frajere za potpuno pokriće, pa se vozikati satima…Eto kud mene odnesu uspomene.
A zapravo sam ti htjela napisati kako uživam u ove sparne dane pokraj našega potoka, koji veselo žubori, a ja ispijam jutarnju kavu, pročitavam novine i pogledavam prema Vrlokuku na Vranu i mislim kako je lijepo popeti se na taj vrh i osjećati se slobodnom, nadmoćnom, daleko od prizemlja i podzemlja. Pa zapjevati što te grlo nosi, a ljubav vodi: “Vran planina za nebesa veže, mene srce za zavičaj steže!”. Jesam, ovo zavičaj sam namjerno stavila, jer je nekada na tom mjestu u pjesme bilo ime, muško, dakako, i to ne jedno, nego su se imena smjenjivala, kako je koje bilo aktualno. Nije da ih nije bilo, a eto, dođe vrijeme da spadne na jedno i još ga javno ne smiješ spomenuti.
Nisam mislila, ali sada kad spomenuh ovo o tajnoj ljubavi, moram ti napisati, a ti samo to i čekaš, kako su kod nas zaredali nekakvi tajni razgovori o javnim poslovima, o koalicijama, o kadrovima, o namještenjima i smještanjima, kako koga i kako komu! O politici je riječ, da o čemu, jer uz prostitutke, sada kod nas i političari rade u ilegali, a radnici po bijelom danu rade na crno, a umirovljenicima mirovine nisu dovoljne ni za kruh crni?! Ako se dobro sjećam, a sve se česšće dobro ne sjećam, izbori su bili javni i političari bi trebali raditi javno ili kako se sada moderno kaže – transparentno, a ne, stalno nešto šušure, muljaju, a đavle tebe ikakvih rezultata.Pola mandata smjenjuju one što su ih prethodni uhljebili, pa smještaju svoju rodbinu i prijatelje na ta mjesta, a drugu polovicu mandata brinu se gdje će nakon izbora, sljedećih. I samo misle kako se osigurati doživotno za četiri godine vladanja! Može im bit, pa neka! Ali samo dok bistre nekakvu visoku politiku, koja se najčešće ne spušta među puk. No, kad tajno donesu zakone koji se tiču običnih ljudi, to nije dobro. Sada će, po zakonu donesenom tko zna kad, naša djeca, i moji unuci naravno, u osnovnu školu ići devet godina, dakle, umjesto osmoljetke devetoljetka. A kad je to čula strina Manda zaplakala ko godina :» Jadne dičice što će se namučit tako dugo u školi. Ja i sada, zadajem ti viru, kad sanjam da sam u školi probudim se znojna, u goloj vodi»
Eto, draga Mare, malo sam ti i o politici, a sljedeći put ću ti se javit iz metropole, ako se digne zrakoplov i ako se živa prizemljiv, a nekako me strah letjeti, jer da je bog htio da čovjek leti stvorio bi mu krila.
Tebi leti pozdrav preko oceana!
Tvoja Anđa
www.tomislavnews.com
NAPOMENA : Ovo pismo objavljeno je prije osam godina (5.srpnja, 2007.) u Večernjem listu, a kao da je jučer, ništa se bitno nije promijenilo!
