Čovjek koji je stvorio splitsko čudo od diteta o mukotrpnim pripremama: Franko je bio spreman poginuti za rekord; Otkrio i kakve su ga nevolje snašle pred natjecanje
Jadranaš Franko Grgić oduševio je plivački svijet. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Budimpešti okitio se zlatima na 800 i 1500 metra, a na duljoj je dionici srušio i svjetski rekord.
Čovjek koji ga je doveo do svjetskog juniorskog vrha i rekorda njegov je trener Mate Ružić. I ne samo to, glasila bi reklama, Franko ima i olimpijske norme na 800 i 1500 za predstojeće Igre u Tokiju. I ne ni samo to, trener Ružić isto je omogućio i drugom jadranašu Marinu Mogiću.
Kažu mnogi da bi isto bilo i s Karlo Noah Pautom da je ostao s Ružićem, no on je odlučio Zvončac zamijeniti Zagrebom, ali to sad spada u sferu da je baba muško…
Pripreme za Budimpeštu nisu tekle glatko.
– Zbog problema koje je imao s ramenom bio sam skeptik. Krajem srpnja smo na EYOF (Europski olimpijski festival mladih) došli poluspremni, a to je bilo pet tjedna prije odlaska na Svjetsko prvenstvo. Tu smo odradili dobar posao, bio sam zadovoljan koliko sam ga uspio vratiti u formu koja je pokazivala da je na dobrom putu za Svjetsko prvenstvo. Trebalo je potom biti pametan i dozirati treninge da ne dođe do umora. U tim je tjednima trebao plivati po 70 kilometara, a on je radi ozljeda odrađivao po 30. Tek dva tjedana prije odlaska na Svjetsko prvenstvo smo uspjeli odraditi tjedan sa 70 kilometara… – počeo nam je Ružić priču o tome kako se kovalo budimpeštansko čudo.
– Nakon tog tjedna kada je isplivao 70 kilometara ostao je još tjedan do odlaska u Budimpeštu, a pokazatelji nisu bili bajni. Srećom, zadnja dva tjedna, kad se morate snaći za nešto veliko, mozak radi brže nego inače. Franko je bio motiviran jer je na EYOF-u plivao lošije vrijeme, mada je osvojio zlato na 400 metara slobodnim stilom. Dogovorili smo da će tempo s tih 400 biti spreman spojiti na 800 u utrci u kojoj je osvojio prvo zlato na Svjetskom prvenstvu. Rekao sam mu, kad smo vidjeli da je to uspio, da su velike šanse da to može odraditi i na 1500 u malo sporijem ritmu koji je bio dovoljan za skidanje svjetskog rekorda.
Makar je skinuo rekord, nije tu sve bilo idealno.
– Priznao mi je da je zadnjih 300 metara te utrke na 1500 bilo jako teško. Nema mjerne jedinice za težinu plivanja, ali bitno je naglasiti da mu je u toj završnici bilo puno teže nego je trebalo biti. No motiv i činjenica da je to zadnja trka u sezoni mu je omogućilo da tih zadnjih 300 metara ne pada. Bio je spreman poginuti. Pokazalo da se na koncu da se doista isplati krvavo raditi.
Kakav je bio život u Budimpešti?
– Na ovakva velika natjecanja uvijek dođemo dva – tri dana prije. Spavali smo u Danubius hotelu na Margit-Szigetu, Margitinom otoku na Dunavu. Smještaj je bio fenomenalan, logistika odlična, hrana stvarno ekstra. Na EYOF-u smo živjeli u puno gorim uvjetima, praktički u “vojarni”, a ovo je za taj smještaj kao da smo bili u “Domu kulture”, tako bih ih mogao usporediti.
A bazen?
– Natjecanje nije bilo na Margit-Szigetu, već u Duna Areni preko rijeke… Uvjeti… Vau. Fantastični. Bazen, a ne znam… Ne znam što reći. Valjda je to jedino usporedivo u nogometnim okvirima s Wembleyem. Organizacija je bila strašna, pozitivno strašna, naravno. Osjetila se visoka razina na svim poljima, od same organizacije FINA-e do prijevoza. Recimo, svakih pola sata autobus je sportaše vozio na bazen i s bazena, a kad bi neki došli u međuvremenu pojavio bi se kombi kojim bi razvozili plivače, da ne čekaju ni tih pola sata. Mađarima je plivanje nacionalni sport i ništa nije izostalo. Stvarno je sve bilo vrhunski – rekao nam je Ružić i dodao:
– Drago mi je što smo se naučili snalaziti i u tim vrhunskim uvjetima, jer se masu sportaša u takvim okolnostima razmazi, a s druge strane smo se uspjeli posložiti i na tom EYOF-u u sasvim suprotnim okolnostima i gdje se Franko zarazio. Skupio je neku bakteriju koju su mu liječnici uspjeli izvući u dva dana. I to je bila još jedna jaka prepreka, dva i pol tjedna prije SP-a se bakterija aktivirala, tijekom Državnog prvenstva u Zagrebu. Roditelji su srećom bili tu s njim i našli odmah rješenje.
Kako se Franko hranio u Mađarskoj?
– U sportu je posebno bitno paziti na svaki detalj, a prehrana je često ključna. Većinom Franko jede ugljikohidrate, ustanovili smo da bi to i na Svjetskom prvenstvu bilo najbolje. Uz normalan unos proteina, mesa. Strah ga je bilo jesti piletinu kojom se zarazio na EYOF-u. Ne mislim da bi u Mađarskoj to bio problem, puno je plivača jelo piletinu, ali se bojao.
Jeste li slavili već nakon prvog zlata, ili…?
– Slavlje je trajalo vrlo kratko jer smo se fokusirali na novu trku. Ujutro je odmah bio novi trening, krenuo je malo lakše u to, nesvjesno, ne krivim ga. Spontano nakon takve euforije. Rekao sam mu slušaj Franko, na Olimpijskim ćeš igrama u 48 sati dva puta plivati po 800, pa dva puta po 1500 metara, moraš već sada vježbati, planiramo to, idemo ući u finale na Olimpijskim igrama u obje discipline. Moramo zaboraviti euforiju, krenuti raditi. Isto kao i nakon drugog zlata, kraja prvenstva, veselimo se dva – tri dana i idemo dalje. On je ipak junior, nikad te nitko neće pitati kakav si bio junior. Ono najbitnije tek dolazi.
A nakon drugog zlata?
– Nakon zlata i rekorda na 1500 ne mogu opisati koliko sam čestitiki dobio, nikad to nisam doživio…
Želio se u toj utrci odvojiti, je li to bilo planirano?
– Želio je tu utrku otplivati daleko od ostalih, sam… Kad se nakon utrke ohladio sam mu rekao da će ipak ubuduće morati, kad bude jaka konkurencija i seniori kraj njega, koncentrirati se i boriti s njima i kad su konkurenti sasvim blizu, kad pritišću.
Kako je Franko podnio tu, sada već možemo reći slavu?
– Intrigantna se situacija dogodila na kraju natjecanja koja mi je puno rekla o Franku, situacija koja jako puno govori koliko radimo na skromnosti. Završilo je prvenstvo, pritisak pao, bio je dva puta na doping kontroli… Atmosfera je bila opuštena, svi se hlade. On za večerom gleda mobitel i viče: “Toooo! Šesti smo po osvojenim medaljama!. Svidjelo mi se što je rekao smo, u množini. Bilo je tu još njegovih kolega, Hrvatska je šesta u konkurenciji velikih nacija zahvaljujući njegovim zlatima, ali nije svojatao taj plasman na tablici medalja, nego je skočio i rekao mi, u množini. Drago mi je da je super u timu.
Rekao sam mu bravo mali, ostani takav kakav jesi, normalan. Ne predobar, ne zločest, ali budi normalan. Radit ćemo da takav ostane. Velike su šanse da uspijete ako ste normalni, s obje noge na zemlji i ponizni.
Velika je ovo sada stvar i za klub Jadran koji dogodine slavi stoti rođendan?
– Imamo dvojicu olimpijaca za Tokio, drago mi je da su baš Marin i Franko ti ljudi. Radit ću na tome da ih bude i više, ali i ovo je već ogromno, ne znam kad smo imali dva plivača s dvije olimpijske norme. Već sad imamo super poklon klubu za 100 godina Jadrana, ali trudit ćemo da bude još sjajniji, prenosimo iz Slobodne Dalmacije
www.tomislavnews.com
