Jesu li godine monotonije u braku, želja za promjenom ili neka igra sudbine djelovali na mene, ali, ja sam od prvoga Matiasova pogleda, od prvog susreta s njim, zadrhtala, a u želucu su počeli leptirići krilima lepetati.
Znam sada da sam izazivala sudbinu kada sam pristala javiti se na natječaj u emisiju “Mijenjam ženu”. Činilo mi se zabavno na nekoliko dana promijeniti sredinu, obitelj, supruga, djecu. Ja moram reći da sam imala sretnu obitelj, supruga sam voljela, iako je u braku s njim, nakon dvadeset godina ,već bilo monotono, čak i rijetko vođenje ljubavi svodilo se na rutinu. Moj Kurt, u kojega sam bila jako zaljubljena, a koji je naslijedio od oca malu, ali uspješnu tvrtku, mnogo je radio i često bio odsutan i po nekoliko dana. Djeca su već bila srednjoškolci i imala svoje obveze, prijatelje i zabave, a ja sam po cijeli dan bila u kući. Radila što već domaćice rade, svima htjela ugoditi, biti na usluzi: za sve topao obrok, oprano, ispeglano, spremljeno. No, uz to mi je, svakim danom ostajalo sve više slobodnog vremena koje sam provodila uz televiziju ili čitajući časopise za žene. Sve sapunice sam redovito gledala i postala ovisna o njima, poistovjećivala se s glavnim junakinjama, mašta je buktala. To mi je ispunjavalo dan, ali i život .Sve sam češće zaboravljala na stvaranost, živjela sam u nekom svome svijetu i to me usrećivalo. Imala sam i ja svoje ambicije, željela sam biti glumica, čak sam imala i “zapažene” uloge kao srednjoškolka u amaterskim družinama, ali prerani brak, djeca, ambiciozni muž koji je dovoljno zarađivao, prekinuli su sva moja razmišljanja o karijeri. Zašto sam sada u četrdesetim godinama žalila za propuštenim, zato sam bježala u nestvarni svijet, a u stvarnom, onomu koji sam živjela, malo tko je mogao primijetiti da mi nešto nedostaje, da nisam sretna. Kada je obitelj bila na okupu, a to nije bilo baš često, glumila sam zadovoljstvo, davala i suprugu i djeci podršku u njihovim naumima, ali mi je smetalo što nitko od njih mene nije pitao kako je meni, zašto nisu primjećivali moje pretvaranje, zašto suprug nikada nije pokušao ništa promijeniti u našem odnosu, ničim me iznenaditi. Doduše, i ja sam bila pasivna, ništa nisam tražila, ni na što se žalila, nisam se svađala, nisam zanovijetala…Možda je i moj patrijarhalni odgoj tomu doprinio. Bila sam dijete hrvatskih gastarbajtera, rođena i odrasla u Njemačkoj, ali odgoj je bio tradicionalni. Roditelji su se već davno vratili u domovinu, a ja sam ostala u Njemačkoj, udata za Nijemca, djeca su malo znala o mom podrijetlu, nije ih to zanimalo.
-Htjela bih vas nešto pitati, ustvari, nešto vam predložiti i molim vas da me u tomu podržite- obratila sam se, nakon nedjeljnog ručka, suprugu i djeci. Gledali su me kao da sam rekla kako sutra neće izići sunce, neće svanuti dan. Začuđeni!? Blago je to rečeno, jer su se sve troje odjednom uspravili na stolicama i ispitivački me gledali, poluotvorenih usta.
-Želim sudjelovati u emisiji “Mijenjam ženu”. Vi to ne gledate, ali ja ću vam objasniti o čemu se radi i kako se to radi. Molim vas, pristanite na to, ja to želim, a i vama će biti zabavno, pa snimat će nas televizija, unijet ćemo malo živosti u naš dom- nisam se dala smesti i potanko im objasnila pravila igre. Sin i kćerka su bili oduševljeni, možda više da meni ugode, dok moj suprug Kurt nije znao što reći. Bio je zatečen mojom željom, a možda mu je i podsvijest govorila da ipak nisam sretna supruga kako je on mislio i želio.
-Ti to ozbiljno, draga, ili nas samo isprobavaš- nekako meko, i nakon dugo vremena nazvao me dragom, moj kruti i ozbiljni Kurt. Zatim se počeo smijati i šaliti na račun moga prijedloga, još uvijek ne vjerujući da ja to ozbiljno želim.
-Da, sasvim ozbiljno, i već sam se prijavila na natječaj, bila bih sretna da mene, tj. da našu obitelj odaberu za snimanje. Zato, pristanite i svi ćemo se zabaviti- rekla sam sada već odlučnije.
-Bravo mama, ja sam za, samo da ta nova , zamjenska mama, dovede i kćerku za mene- šalio se moj sin Ariel.
-A što mama ako taj tvoj zamjenski suprug bude mlađi i zgodniji od tate, što ako se zaljubiš u njega? A s kime bi ti u toj novoj obitelji spavala?- sasvim ozbiljno pitala je moja pametnica Sana.
– Ne strahujem ja od toga, nego od te nove žene u kući, ne volim promjene, star sam za izazove, nove navike. Ja, uostalom, i neću biti dugo doma, pa ipak bih želio, ako već pristanemo na to, neka to bude kakva mlada i zgodna- zagrizao je i Kurt u priču. Meni je bilo važno da su svi pristali, a ja sam bila nestrpljiva iščekujući hoće li mene izabrati za snimanje.
Sve se dogodilo brzo. Stigla je ekipa u naš dom na dogovor. Ponudili su nam nekoliko obitelji. Dugo smo birali dok nismo, ne baš jednoglasno, izabrali jednu obitelj iz predgrađa. Žena domaćica, suprug učitelj, dvije kćerke srednjoškolke. Mjesto je bilo udaljeno stotinjak kilometara od našeg, velikog njemačkog grada. Vidjeli smo i njihove slike, a meni se na ocu obitelji svidjele samo oči, nekako blage i tople. Ali, to je samo igra, govorila sam sebi, što umišljaš. Zamjenska mama bila je zgodna , lijepa, dotjerana, pa sam se malo zastidjela svoje zapuštenosti. Trenutak kada sam se pozdravljala s djecom i Kurtom bio je nekako tužan i smiješan. Umalo nisam odustala u posljednji trenutak, ali nisam htjela priznati da sam se pokajala, krenula sam polako, često se osvrćući.
Dočekao me lijepo uređen dom, besprijekorno čist. Djevojčice, bolje reći djevojke, ljubazno su me dočekale, a njihov otac, moj zamjenski suprug, dočekao me s buketom mirisnih ljubičica. Tko mu je samo rekao da je to moje omiljeno cvijeće? Da nisam bila svjesna kako nas kamere prate, poljubila bih ga za tako topao doček ili… Bila sam uzbuđena, drhtala sam, jer u dubini duše, željela sam upravo takvu pažnju od muškarca. Sitnicu, ali meni tako važnu. To se moj suprug nikada ne bi sjetio. Istina, donosio mi je često skupe poklone, ne pitajući me da li sam zadovoljna njima. Važno je bilo da su skupi! Zašto ih već uspoređujem!? Srce mi je ubrzano kucalo dok me Matias vodio kroz kuću. Djevojke su išle za nama i činilo mi se kako se podsmjehuju, zagonetno gledaju. Matiasu sam, kao i na fotografiji prvo uočila blagi pogled u velikim crnim očima. Nije bio osobito skladne građe, podeblji, trbuh mu je prelazio preko remena od hlača, ali je govorio tiho, nježno i vrlo zanimljivo. Odmah mi se obraćao izravno, bez persiranja i nekako sam se osjećala kao djevojčica pred tim , kao učenica pred učiteljem.
Jesu li godine monotonije u braku, želja za promjenom ili neka igra sudbine djelovali na mene, ali, ja sam od prvoga Matiasova pogleda, od prvog susreta s njim zadrhtala, a u želucu su počeli leptirići krilima lepetati. To je ono kada mislite da vam krče crijeva, a to vam godi, neka toplina se razlije tijelom. Mislim da je i on osjetio isto, ali-svi smo se morali držati pravila igre-unaprijed pripremljenog scenarija. Kamere nas nisu ostavljale na miru! Prvu noć u novom domu nisam oka sklopila, misleći što mi je ovo trebalo, ali istodobno jedva čekajući da svane kako bi se nastavila igra. I to dvostruka: jednu sam igrala pred kamerama, a druga se odvijala u mojoj glavi, u mome srcu. Iako smo govorili i ponašali se kao pravi glumci, samo sam ja znala da se u Matiasovim očima, u njegovom pogledu skriva neka tajna. Možda slična mojoj. Hoću li to ikada otkriti?
Poranila sam želeći novoj obitelji pripremiti doručak. Dočekalo me iznenađenje: zamjenski suprug je već servirao kavu i pripremao doručak. Bili smo sami, snimatelji još nisu stigli, a djevojke su spavale.
-Ne znam je li proljeće unijelo nemir u moju dušu, ili ti, Vesna, no tako se čudno osjećam. Moram ti priznati da nisam spavao cijelu noć, a što sam sve mislio, prebirao po svojoj glavi, svome životu…Ma zamaram te, popijmo kavu- prvo jutro počeo je svoju ispovijed moj zamjenski suprug. Govorio je oprezno, nježno ,a ja sam u njegovoj ispovijedi prepoznala sličnost sa svojim životom, u kojemu, na izgled ,ništa nije nedostajalo, osim malo više izazova i uzbuđenja, nečega novog, neiživljenog, neproživljenog. Gledala sam ga s razumijevanjem, odobravanjem i mislim da smo se prvo jutro razumjeli: znali smo što želimo od ove slučajne avanture, znali smo da nas je povezalo nešto dublje, jače, da je sudbina uplela svoje prste. Ponovno kamere i prekid stvarnosti. Gluma.
Matias je otišao u školu koja je bila u sklopu iste zgrade sa stanom, a ja sam, kao brižna domaćica dočekala njegove kćerke, koje jesu bile pristojne, ali meni se stalno činilo kako mi se podsmjehuju. Doručkovale su i otišle u grad, na nastavu, a ja sam ostala sama. Smišljala sam što napraviti za ručak i samo sam mislila kako ugoditi, kako zadiviti Matiasa. Nevjerojatno, na Kurta nisam mislila niti sam razmišljala što ako se njemu, više od dopuštenog, svidi zamjenska supruga. Pa što, možda nam promjena oboma dobro dođe?
Srce mi je brže kucalo, što se vrijeme Matiasova dolaska približavalo. Što je to što natjera krv da brže teče venama kada osjeti klicu nečega novoga u našem tijelu, ne nečega, nego klicu vjerojatne, izgledne ljubavi. Što god je čovjek stariji ta klica se teže javlja, ali brže klija, raste i sazrijeva. Bez straha, bez dvojbi, bez suvišnih pitanja. Razmišljala sam tako dok sam pripremala stol za ručak. Gledala sam kroz prozor “supruga” u pratnji tv ekipe, i poželjela da se nekako iskrade, da na miru sami ručamo. Bilo je to nemoguće, nažalost.
Vrijeme, sati i dani, iako nisam mnogo radila, i malo što od onoga što sam željela se događalo, prolazili su brzo. Kamere nas, osim kada bi spavali, nisu puštale na miru. Vrijeme rastanka se primicalo, a ja, umjesto da se radujem susretu sa suprugom i djecom, smišljala sam kako biti s Matiasom nasamo, bez kamera. Dvije posljednje noći sam se budila, ustvari nisam ni spavala kada su drugi mislili da sam u čvrstom snu. Razmišljala sam kako bi Matias reagirao da mu upadnem u sobu, da mu se zavučem pod pokrivač, da ga poljubim dok spava. Sve sam to nekoliko puta proživjela u mašti, ali u stvarnosti nisam imala hrabrosti.
Posljednja noć u zamjenskom domu bila mi je besana. Provela sam je stalno misleći na zamjenskog supruga, na njegove usne, nježne ruke, na njegove oči, misleći što on misli, što osjeća, a noć je prolazila. Naslonjena na otvoreni prozor gledala sam kako se posljednje zvijezde gase, dok se cvrkut ptica iz obližnjeg šumarka sve više razlijegao. Prepuštena osjećanjima, opijena, polako sam se iskrala iz sobe i …
-Čekam te cijelu noć, draga Vesna- čula sam šapat iz sebe, a potom dodir ruku, Matiasovih. Uplašila sam se na trenutak, a onda su me osjećaji svladali, prepustila sam se, stojeći, milovanju dragog muškarca. Uzeo me u naručje, nisam se opirala, nisam se opirala ni kada me ponio prema sobi, prema prozoru kroz koji se još na nebu vidjela poneka zvijezda.
-Poželi nešto-šaputao je, između strasnih poljubaca Matias.
-Želim zaustaviti vrijeme ili umrijeti- mrmljala sam i uzdisala.
Trajala je kratko, jer se vozilo zaustavljalo pred kućom, a zora parala noć i parala moje ustreptalo srce, osjetila sam oštru bol kada se Matias trgnuo, kad me odgurnuo i krenuo prema vratima. Okrenuo se i u njegovim očima vidjela sam sjaj, želju, oh Bože, zašto? Zašto je moralo svanuti u ovom prekrasnom trenutku, zašto…???
Ponovno pred kamere, i ponovno gluma. No, sada sam prepoznala velikoga glumca i u zamjenskom suprugu. Bilo je to zadnje jutro pred kamerama, ali ja sam znala da to nije moj rastanak s njim, osjećala sam da smo povezani nevidljivim nitima koje nitko neće moći pokidati. Bile su to niti ljubavi, ne one prve, ne mladalačke, satkane od paučine, nego niti zrele ljubavi, dva srca koja su se godinama tražila i našla.
Opraštala sam se s Matiasovim kćerkama , s Matiasom kao prijateljem, uz one uobičajene fraze kako mi je bilo lijepo, ali kako želim svojoj djeci i svome suprugu, kako ih nestrpljivo čekam…A da je kamera mogla prodrijeti u moje srce, u moju dušu, da je mogla zabilježiti moje osjećaje, pročitati moje misli. Ali, gluma mi je bila suđena, ne u kazalištu nego u životu, koji se sada dijelio na vrijeme prije nego sam upoznala Matiasa i na vrijeme iza toga.
– Nedostajala si mi- kazao je Kurt ljubeći me, a i kćerka i sin su me zagrlili, počeli ljubiti. Godilo mi je, ali, ne smijem to priznati ni samoj sebi, bilo je to mnogo manje od očekivanog. Željela sam u Kurtovim usnama osjetiti strast, željela sam da djeca kažu kako bez mene ne bi mogli. A ja? Ja sam mogla bez njih, bez supruga posebice, koji mi je sada djelovao kao stranac. Uopće mi nije bilo važno što je on radio sa zamjenskom suprugom. Bože, zar je ljubav umrla u meni? Ne, ja sam bila preplavljena ljubavlju i nikada je tako snažno nisam osjećala kao sada. Nije me gušila nego činila laganom, vedrom, raspoloženom i shvatila sam, prvi put u životu ,da ljubav koju osjećamo u sebi čini nas posvećenima, štiti nas od svakoga zla, pakosti, da se samo od ljubavi može živjeti, bila ona uzvraćena ili ne. Sretni smo zbog onoga što osjećamo, a ne zbog onoga što od drugih očekujemo ili dobivamo. Pa ipak, željela sam da mi ljubav bude uzvraćena.
Nije trebalo puno da se vratim svakodnevnom poslu u svojoj kući, da se pomirim kako mi je biti u krevetu sa Kurtom, umornim i pospanim, djecom koja imaju svoje ljubavi i svoj život. A imala sam i ja svoj, bogat i zanimljiv, u mašti.
-Mama, bi li mogla biti Matiasova žena? On mi je odvratan, a ima tako simpatičnu ženu- iznenadila me moja Sana pitanjem nakon što smo na televiziji odgledali emisiju “Mijenjam ženu” s našim obiteljima.
-Pa i nije tako loš, koliko djeluje zbunjeno, izgubljeno kao dječak, kao da se zaljubio u tebe- komentirao je Kurt uz podsmijeh.
-Tebi se ,očito, više svidjela njegova supruga od njega, dok za mene vrijedi obrnuto-odbrusila sam i prepustila se maštanju.
Drugi dan po emitiranju emisije, u popodnevnim satima, dok sam čitala knjigu i živjela u nekom drugom svijetu, zazvonio je telefon.
-Ja sam, Vesnice!- čujem dragi glas i nakon toga uzdah.
-Gdje si?-jedva sam progovorila od uzbuđenja.
Matias je bio pred mojom zgradom, pogledala sam kroz prozor i mahnula da ide prema gore, prema mome stanu. Nisam imala vremena pripremiti se za njegov dolazak, zatekao me u kućnom ogrtaču. Zaključala sam vrata za njim i tada smo se, bez riječi, prepustili jedno drugom. Do besvijesti, do iznemoglosti! Moje najljepše popodne, prvo od redovitih koja su uslijedila.
Do kada ćemo se Matias i ja moći skrivati, kada će našu tajnu netko otkriti, kada ćemo prestati voditi dvostruki život, prestati glumiti, kada ćemo biti samo svoji? Pitanja su to o kojima već otvoreno razgovaramo i skupljamo snagu i hrabrost odgovoriti na njih svima koje to zanima. Vremena nemamo mnogo, godine nam idu, a svaki trenutak koji provedemo razdvojeni ne računamo u život, izgubljeno je to vrijeme.
-Nema te žrtve, nema prepreke koju nećemo svladati, sramote koju nismo spremni podnijeti, osude i prijezira, na sve smo spremni, samo da se više ne skrivamo , da budemo zajedno, je li tako, ljubavi, draga, jedina moja Vesnice, spreman sam umrijeti za tebe- šapuće mi Matias, a ja ga ljubim, i nikoga se ne bojim. Sutra ćemo reći svima, ponavljam u sebi i glasno, ali još nemam snage. Ali, ponestaje nam snage i za sate razdvojenosti, za skrivanje. Pa odrasli smo ljudi! Lako je to reći, no…
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
