Jedan je dječak godine jedne davne i daleke, lipnja jednoga zelenoga i raspjevanoga, sjedio na drvetu trešnje i radovao se završetku svoga četvrtoga razreda osnovne škole.
Vrata škole za njim su se zauvijek zatvorila. Gledao je staru školu, njezin crveni krov, trošne prozore, jedre borove, nabujale trešnje i jablane što su silno i visoko poput munje parali sunčano nebo. U njemu je bujala snaga, razvijala se živost. Nešto ga je tjeralo visoko do najviših ogranaka trešnje i više u visine nebeske među bure, među vile, među zvijezde i daleko preko polja i dalje, sve do krajeva svijeta. Ta stara škola, i taj mali brijeg, i to malo polje. Zatvarao je svoje vižljaste oči. Želio je pobjeći, otići, ostaviti iza sebe radosti, prijateljstva, majku, oca, njive, šume i Zavelim silni.
Toga jutra, jednoga rujna, jedna je žena dugo stajala na kraj sela upirući svoje suzne oči za mladićem koji je žurnim korakom odmicao sve više ranjavajući njeno majčinsko srce, polako se pretvarajući u crnu točku na dalekom horizontu. On je bio siguran, odlučan, nije se osvrtao na majku. Čekao ga je veliki grad, nova škola, bijeli i veliki svijet. Nakratko je zastao i ugljevljem svojih očiju obuhvatio čitavi kraj, zaustavivši se na onom kamenom brigu, na crkvi, na školi, na svemu onome što se duboko urezalo u njegovu dječju dušu. Dječakovo srce je zadrhtalo, niz golobrado lice oteglo se nekoliko gorkih suza i palo na prašnjavi put tamo negdje pored trostrukih krušaka.
Prošlo je mnogo godina. Dječak je odrastao, završio školu u velikome gradu, prešao nekoliko granica, gazio je velikim i bijelim svijetom, teško radeći i živeći pod tuđim nebom, koje je sve više svijalo njegova široka leđa i uspravno čelo okretalo k zemlji.
Godine se izbrojale, ruke se uzdrhtale, kose se prorijedile, lice se naboralo. Sve se promijenilo. I vrijeme, i ljudi, i svijet. Ostali su samo pusti snovi. Svake noći one iste zvijezde, one iste bure, vile, polja, majka, otac, crkva, kuća, stara škola, i Zavelim silni koji doziva i traži, vuče stare kosti svom vječnom zagrljaju.
Foto: Maria Ćalić Kovačević
I kad se starac preko Aržana uputi i prvi pogled kad mu padne na veliki Zavelim, onda kresne, onda bljesne u starim očima pogled onoga davnoga mladića i srce u njemu momački poskoči, a muška desnica ponovno osnaži. A kada dođe, naći će crkvu, veliku lađu, kako čvrsto sjedi na kamenu ponad Viničkoga polja, obnovljenu i ubijeljenu zaručnicu Kristovu, novi spomenik, staru kulu novoga sjaja i lijepi župni dom. Sve izgrađeno rukama i žuljevima vrijednih Viničana, trudom njihovih župnika i uz pomoć njihove Gospe Male.
Doći će i pred školu, puste dvore naše mladosti, nas koji smo odrasli u Vinici, a ima nas preko 1 200 koji smo tu proveli svoje mlade godine. Niti su vrata otvorena, niti je vatra naložena, a i stari krov opasno prijeti da zauvijek izbriše sve te školske uspomene, sve petice i jedinice, sve igre i ludorije, prve ljubavi i prve tuge. Sa zatvaranjem škole odumro je veliki dio Vinice, a njezinim rušenjem odumrijet će dio nas samih, dio našega srca, naše mladosti. Spasimo školu da bismo spasili Vinicu i sačuvali spomenik jednoj mladosti, koja je stasala pod tim trošnim krovom, u toj maloj seoskoj učionici, u tom neznatnom hercegovačkom selu.
www.tomislavnews.com/ Milan Jurčević
