Sjećanja na ljeto dugo žive, a jesen nas počasti vatrenim bojama smeđe i obiljem zrelih plodova. S dolaskom Ledene dame koja zna pokazati zube, podmotali smo ruke i skrili ih u njedra. Pogledom korimo skraćeni dan i predugu noć koja povremeno, kao skupocjenim biserima, zasja ledenim kristalima.
Preko zime i čovjek se zgusne kao maslinovo ulje u tamnoj staklenoj boci. Vaga svjedoči o masnim naslagama koje su se nakupile od jače hrane. Ali i zima ima svoje radosti.
S prvim znacima proljeća ruke vadimo iz dubokih džepova, a lice izlažemo suncu kako bi otjeralo bljedunjavost. Topliju odjeću odlažemo u ormare, a vadimo onu lepršavu i prozračniju. Budi se cvijeće, trava, grmovi mahnu granama… Dok sunce lebdi iznad naših glava jedva čekamo sjesti na neku terasu i popiti koji topli gutljaj kave. Na polici se nađe još koja tegla pekmeza ili kompota kako bismo i u rano proljeće uživali u okusima ljeta i rane jeseni.
S dolaskom proljeća postajemo aktivniji i polagano se rješavamo nakupljene hladnoće u kostima. Zaleđene riječi kao led se tope i prelijevaju preko usana. Poslije zime lice je blijedo kao isprana krpa, a proljeće i ljeto mu daju neku novu boju. U skladu s promjenama u prirodi i mi se mijenjamo. Sunce se pobrine da svojim blagim rukama i dobrim namjerama u ovom našem podneblju svako godišnje doba oboji odgovarajućom bojom kako bi u nama probudilo plemenite osjećaje. Iako ponekad vjetar zatetura i nanese materijalnu štetu ipak možemo reći da imamo ugodnu klimu. Ostalo je na nama, Božjim krijesnicama koje mogu zasjati kroz sva godišnja doba, ruke ispružiti u nova čeznuća ili…po osobnom izboru…ispred vrata života žive umirati… Misao me vodi na gorde vrhove: Zavelima, Biokova, Veleža, Čvrsnice, Dinare…koji s iskonskim pečatom na čelu stoljećima odolijevaju britku maču vjetrova sjevera i juga.
Možda nam i zavide oni stanovnici na hladnom Jakusku ili oni u prevrućem Bangkoku kako je i Bog prema nama bio darežljiv.
Miljenka Koštro
www.tomislavnews.com
