___________________
___________________
NEK’ ŽIVE SJEĆANJA
Otišao si u svijet bijeli za boljim životom, željan izazova. Nadaš se da ćeš nešto zaraditi, pa se vratiti. Sa suzom u oku napuštaš svoj kameniti krajolik u kojemu ostaju sjećanja.
Pomisliš kako su mnogi prije tebe išli iz istih, ili sličnih razloga. Ovi kameniti krajolici su te oblikovali kao što su minula stoljeća oblikovala ovaj tvrdi kamen na kojemu si napravio prvi korak.
Upoznaš taj daleki svijet, bogatiji od tvog mjesta rođenja. Svjestan si da si tamo samo broj, statistika, netko tko radi od jutra do sutra. Pred očima ti se priviđa slika tvoje rodne kuće, tvog kamena i loze ispod zida. Vidiš zabrinuto lice svojih roditelja koji gledaju u daljinu i čini im se da su oni krivi za tvoj odlazak. Vidiš onu trešnju iza kuće na koju si se penjao kao dijete. U mislima dohvatiš jabuku sa grane koja je puna sunca i slađa sto puta od te koju tamo kupiš i kada zagrizeš kao da si zagrizao sirovi krumpir. Jedva čekaš Božić ili Uskrs da stisneš u ruku to novca i dođeš kući zagrliti oca i majku. Već ti miriše majčina jutarnja kava. Pomisliš da ti je sada odlomiti krajac od materina kruha i pojesti ga onako sama kako bi bolje osjetio okus i grickao koricu pod zubima. Tvoja baka nije imala mikser, niti sijaset ovih krema za kolače, nego bi ručno umutila žuti kolač, pa kada bi ga ispekla cijela kuća bi mirisala.
Živiš neki drugi život u nekoj drugoj sredini i pomisliš kako je tvoja domovina pravno neuređena. Čini ti se da se stanje ne popravlja. Odnio si tijelo, a duša ti je ostala tamo gdje te majka rodila i iz svojih grudi dojila, gdje te otac vodio na utakmice lokalnog kluba maštajući kako ćeš jednom za taj isti klub zabijati golove, gdje ti je djed kroz svoje priče ispričao cijelu povijest mjesta, a baka u tebi već vidjela i liječnika i profesora, i tko zna što još. Sada si odrastao, čak i koju sijedu uzgojio u kosi i tražiš alibi za ostanak tamo, a već ti je jedna noga zakoračila ovamo. Pogled ti sam od sebe bježi prema rodnom kraju. U mislima si već sjeo u auto, i uz neku domaću glazbu autoputom se voziš prema granici. Već si čuo priču kako je sad i kod nas bolje, ima posla, nešto se da i zaraditi.
Znaš, svjestan si da se neće i ne trebaju vratiti minula vremena, ali će neke stvari ostati zapečaćene u tvojim kostima koje će se kad-tad vratiti tamo odakle su i otišle. Do tada tvoju dušu će hraniti sjećanja. Njih ti nitko ne može ukrasti.
www.tomislavnews.com
