PIŠEM TI, PIŠEM, KUĆO KAMENA
Pišem ti, pišem, kućo od kamena:
Evo me, daleko
Gdje mi je srcu hladno, a duši tijesno.
Pišem ti
Jer znam da je i tebi teško i hladno
I tvoj kamen strpljiv je, šuti.
Ognjišta žar se ugasio
Kada su tvoja djeca
Iz nekih razloga
O kojima neću sada
Sa suznim očima usmjerila pogled
Prema nepoznatoj daljini.
Pišem ti
Moja kućo od kamena
I kada pročitaš ovo pismo
I kada ti glas zadrhti
Nemoj žaliti
Jer, prije ili poslije, ja ću ti se vratiti.
Čekaj me!
I neka te drača osorno zaplete
I neka prgav vjetar lišće namete
I neka ti tamom prijete.
Čekaj me!
Ja ću ti doći
Neću brojiti uzdahe
Neću štedjeti korake.
I puno bih ti htjela reći;
Srcem te volim
Pogledom te milo diram.
I na ovu pjesmu suza je kanula
I čeka jedno svitanje
Da je zrakom sunca popije.
Čekaj me!
Jednostavno, moram dogorjeti u tvome krilu.
Ne pišem ti rukom, mila
Duša, kap po kap se cijedi
U oku se slana suza skrila.
Zapravo, ja, tebi, ponosna moja, pjevam
Iako mi ruka drhti, srce vene
Lice blijedi, kosa sijedi.
S kamena sam dijete, tvoje, tvoje, tvoje…
Neka svi znaju!
Tvoje dijete teži tvomu zagrljaju
Na početku i na kraju!
Autorica: Miljenka Koštro/ Iz zbirke pjesama “Klasje duše”, 2020.
www.tomislavnews.com
