Jesmo rasli, pa i narasli, a jesmo li dorasli? Sve je nekako uvezano, isprepleteno. Ovisimo jedni o drugima. Stanite trenutak! -Pa mi smo skoro pa savršeni, reći ćemo. Ih, ta tko nam brani misliti što hoćemo. O, ne, ne! I nesavršenost je zalazila u odaje našega bića. Nerado to priznajemo, ali…Zatim smo savršenost povukli natrag, u svoje odaje i prigrlili. Pa, onda opet nesavršenost i tako redom. Kao da smo razvlačili žvakaću gumu između jedne i druge. Učini nam se da se sve to događalo i događa, dolazilo i prolazilo spontano, izvan naše kontrole.
Mi između savršenosti i nesavršenosti. Ah! Izgleda, one obadvije uživaju. A što je s nama, ljudskim bićima? Kako ćemo biti sigurni što je savršenost a što nesavršenost? Hm! Ostanemo bez daha, bez riječi, ne uočivši razliku. Tražeći sredinu, za koju uopće ne znamo postoji li, tražimo svoje mjesto. Gdje nam je mjesto? Život postaje neka nedokučiva zavrzlama.
…Uz sve ostalo, na primjer, mene je upecala i poetska mreža. I to traje. Ta moja krivudava rijeka misli u kojoj i jesam i nisam. No, i dalje sam sklonište za savršenost i nesavršenost. I kao da je uvijek bolja ona koja je dalje. Znatiželja me vuče. Ova igra produžuje trajanje. Ali, igra će jednom prestati. Bože, sve predajem u ruke Tebi. Tvoja vaga najtočnije važe. Očito, za mene je ovo velik izazov. Predajem se igri, pa neka traje dok traje. Makar bila nespretna, moja je i želim da bude vesela. Kad sve zbrojim, dobro mi je. Moj poetski duh posijao je sjeme. Žetvu prepuštam vremenu u nadi da neće biti trula. Bar sam posijala. I ove riječi ne piše ruka. Misao vrela pjeva i priča.
Ti, Svevišnji, poznaješ nas i sve naše savršene nesavršenosti. A mi možemo upoznati Tvoju neizmjernu milost i dobrotu. Jednom ćemo poći tražiti luku spasa, novi dom u Vječnosti. Čarolija svitanja pružit će priliku nekim novim generacijama, pokretima, micanjima, promjenama…
Proljeće izmigolji, a jesen svoje haljine oblači. Eto, i čovjek ovozemaljskim stazama naiđe i prođe. Možda će, poslije, naraštaji reći: Nekad su bili(bile)… A oni koji su prošli, svima će mahati iz daljine, iz svjetla ili iz tame. Mi, savršeno nesavršeni. Kada sve zbrojimo…misleći da smo sami sebe i okruženje upoznali… Misleći! Upoznali? Moguće?
Ja, odmah, sada, idem pjevati i pisati dok još mogu. Pjesma je zrcalo mene, savršeno nesavršena, kao i ja, kao i mi putnici u labirintima ovozemaljskog, gdje se veselimo, volimo, tugujemo i drugujemo, ali, nažalost i ratujemo. Vječnost jednako nesebično toči vrijeme, kap po kap, dok mi, slični i različiti, ispred neizvjesne budućnosti, živimo život savršene nesavršenosti.
www.tomislavnews.com/ Piše: Miljenka Koštro
