Vikica je u osmogodišnjoj školi bila odlična učenica i ostavljala je dojam da je ništa ne zanima osim škole. Međutim, u osmom razredu na nju je svratio pozornost njezin kolega Marko i ona mu je uzvratila osmjehom. U tom razdoblju mladosti pa i u toj sredini nije se ništa više ni moglo očekivati. Kako to nije bio jedini slučaj podudaranja njihovih pogleda tako su neke njene prijateljice uočile njihovu očnu komunikaciju i ubrzo su je pitali što se to događa s njom i Markom. Vikica ih je uvjeravala da nju, osim škole, ništa ne zanima i da ona sanja kako će postati učiteljica. Kolegice su ignorirale tu njezinu izjavu, jer to njihovo očijukanje nije prestajalo, iako se od toga ništa više nije dogodilo. Naprotiv, jedna njena prijateljica, koja je inače djelovala slobodnije od drugih Marka je prozvala Drmalj, po Vikičinom prezimenu. Nije dugo trajalo svi ostali su prihvatili Markovo preimenovanje i tako ga počeli javno zvati. Marko se je opirao toj promjeni, čak povremeno i ljutio, ali to nije pomagalo. Nije mu ni pomoglo da se nakon toga približi Vikici i da joj se požali ili pohvali na zadirkivanje kolegica i kolega pa da se iz toga nešto rodi. Tako je to ostalo jedno vrijeme, a Vikica je nastavila sanjati o nastavku svog školovanja kako bi postala učiteljica, a on je već s roditeljima dogovorio nastavak svog školovanja u velikom gradu. Na jesen iste godine on je odselio prema svojim snovima, a Vikica je upisala gimnaziju u gradu koji je bio nekoliko kilometara udaljen od njenog sela. Njeni roditelji su već tijekom njenog pohađanja osnovne škole otišli u Njemačku, kako bi priskrbili nešto novca i obnovili roditeljsku kuću te financirali školovanje svoje djece. Vikica je ostala u rodnoj kući s djedom i bakom te bratom i dvije sestre. Život nije bio idealan bez roditelja, ali je to bila sudbina skoro svih njenih prijateljica pa je ta sudbina i nju tješila. Osim toga, početkom gimnazije shvatila je da su nastavni programi u gimnaziji puno zahtjevniji nego u osnovnoj školi pa joj nije preostalo puno vremena razmišljati o nedostatku roditelja, k tome u prilog je bila i dobrota bake i dida koji su na sve načine nastojali otkloniti hendikep djece prouzročen životom bez roditelja. Roditelji su svakog Božića dolazili na godišnji odmor kako bi barem u Božićno vrijeme bili s djecom.
Iako je Vikica započela svoje gimnazijsko naukovanje, njen otac je nastavio ranije nagovaranje da ona završetkom osnovne škole dođe kod roditelja i tamo izuči zanat za fotografa. Otac bi joj često ponavljao: Vikice, ti si do sada dobro učila pa bi ti vrlo lako savladala i njemački jezik i završila školu za fotografa, a taj ti posao uopće nije težak, za tebe bi bio zanimljiv, jer si do sada pokazala sklonost crtanju krajolika i ljudi u raznim situacijama. Vikica je imala svoje snove i sve te puste nagovore uspješno otklanjala. Međutim, otac je bio, tko zna iz kojih razloga, uporan pa je osobito ustrajao te godine kada je ona već započela pohađati prvi razred gimnazije. Otklonila je ona i ovaj put očevu upornost i roditelji su se vratili na svoje poslove, a Vikica je ostala živjeti svoj san o učiteljskom studiju. Međutim, velika upornost oca ostavila je u njoj trag o potrebi razmišljanja o očevom prijedlogu pa se počela povjeravati prijateljicama. Prijateljice su imale različito gledanje na ovaj izazov, ali ih je većina odmah sugerirala da bi one takav prijedlog odmah prihvatila da im ga roditelji predlože. To je, uz sjećanja na očevu bajku o navedenom zanatu, na nju ostavilo traga i jednog dana se odluči i zatraži da joj otac pošalje „Ulaznicu“ tj. dokument bez kojega se nije moglo useliti u Njemačku. Kada je dobila Ulaznicu i pribavila putovnicu, Vikica se uputi u Njemačku uz pratnju njihovog rođaka koji je također radio u Njemačkoj.
Dolaskom u Njemačku, u neko selo Norddorf, oko 50 km dalje od Bremena prema sjeveru, u Vikici se lome radost zbog susreta s roditeljima i znatiželja zbog dolaska u novi svijet u kojem ništa ne liči na njeno selo i njene navike pa je zbog toga povremeno lovi tuga i žalost što je došla. Da bi se lakše uklopila u novu sredinu majka bi je svako popodne vodila u šetnju po novom selu koje je po mnogo čemu bilo drugačije od njenog malog sela u kojem se rodila. Ulice su bile široke, kuće uređene, vrtovi oko kuća izgledali su kao parkovi i sve je to nju zadovoljavalo i ublažavalo nostalgiju za rodnim krajem. Šetajući selom izbjegavali su pitati bilo što prolaznike, jer ni mama nije, u to vrijeme, još naučila dobro njemački jezik. Ubrzo ju je otac odveo do lokalnog fotografa koji je tijekom 2. Svjetskog rada protjeran iz Vojvodine i on se doselio u Norddorf. Naime, Vikičin otac je već ranije dogovorio da bi Vikica kod njega naukovala, a do početka škole kod njega bi čistila studio, pospremala stvari i robu koja je stalno pristizala i usput učila njemački jezik. Kako je vrijeme odmicalo tako je sve više prihvaćala novu sredinu i ubrzo je naučila osnove njemačkog jezika. Kada je došlo vrijeme upisuje se u školu i susreće više djevojčica i dječaka svoje dobi pa joj je i to olakšalo život u novoj sredini.
Približavanjem Božića povećavala se Vikičina napetost i želja da sretne svoje prijateljice, susjede, rodnu kuću i da se vrati Božićnim običajima koji su u njenom selu bili jedinstveni. Naravno, da se je radovala i susretu s dečkima, a možda i Markom, s kojima bi mogla o koječemu razgovarati što nije mogla u Njemačkoj, jer je tamošnje dečke izbjegavala.
Vikica je lijepo izgledala sa srednjom ženskom visinom, vitkom linijom, plavom kosom koja joj je lagano padala po ramenima, lice joj je bilo uredno s decentnom šminkom i osmjehom koji je iskazivao njenu radost i zadovoljstvo te pokazivao lijepe bijele zube. Ispod njegovanih obrva oči su joj još više povećavale sklad lica. Iako s prvim dolaskom u svoje selo još nije ispunila ni godine punoljetnosti, dečki su joj se pokušavali približiti, što joj je godilo, ali je ona izbjegavala uspostavu bilo kakvih trajnijih veza.
Dolaskom druge godine za Božićne blagdane pristupio joj je jedan dečko iz sela kojega je poznavala. Ovaj dečko je veoma slatkorječiv pa su ga prozvali Slatki. Naravno, njegova „slatkoća“ ni Vikicu nije smetala pa je prihvatila s njime privremenu zabavu, odnosno druženje. Trajalo je to toliko kratko koliko je Vikica ostala u selu, jer se morala vratiti u svoju školu koju je pohađala u Njemačkoj.
Druge godine Vikica ponovo dolazi u svoj zavičaj i na jednom skupu mladih pristupa joj drugi dečko, Andrija, koji je također studirao. Vikica ga nije odbila jer sa Slatkim nije ostala u trajnoj povezanosti. Andrija je odmah prihvatio Vikicu kao svoju trajnu nadu s kojom bi želio uspostaviti čvršći i trajniji odnos od njenog kratkog boravka u selu. Trajala je ta veza koliko je bilo i dana koji su bili određeni i Vikici i Andriji zbog školskih obveza. Nastavili su se dopisivati, ali to nije bilo redovito nego se sve usmjerilo njihovom ponovnom susretu za vrijeme Božićnih blagdana. Veze su se istrgale, ali osjećaji očito nisu.
Ponovnim dolaskom u rodno selo, u vremenu Božićnih blagdana, Andrija potraži Vikicu, Vikica ga prihvaća kao da se veze nisu ni pokidale i nastavljaju susrete. K tome su vjerojatno doprinosila i mišljenja roditelja o Andrijinom zaleđu, odnosno oni su smatrali da Andrija potječe iz ugledne seoske obitelji pa bi se njihova volja ovakvom vezom zadovoljila. Budući da je Andrija bio pri kraju studija, želio je Vikici obećati trajni savez, odnosno ženidbu, čim u cijelosti završi studij i zaposli se. Razgovarao je o tome s Vikicom, a ona je to prenijela roditeljima. Roditelji nisu imali ništa protiv, iako su svi, uključujući i Vikicu, smatrali da nije potrebno nikakvo trajno vezivanje prije samog čina vjenčanja.
Nakon nekog vremena pojavi se i Slatki i Vikica ga ponovo prihvaća. Naravno, Stipe je tu činjenicu prihvatio s velikim iznenađenjem i nezadovoljstvom, ali pomoći nije bilo. Vikica je ostala sa Slatkim. Prolazili su dani, mjeseci i godine, Slatki se oženi i ta veza s Vikicom je trajno pukla. Nestao je i Andrija, odnosno nije više dolazio za Božićno vrijeme.
Vikica je svoju školu završila i počela raditi. Nastavila je dolaziti u rodno selo s roditeljima i bez njih, ponekad. Povećale su se i godine, a s njima i zrelije razmišljanje. Dečki su joj prilazili kao i ranije, a ona je sve to odbijala ne želeći s nikim uspostaviti trajniju vezu, nego je čekala kada će joj se poklopiti i osjećaji i racionalni razlozi za sklapanje trajne veze. Prošlo je nekoliko godina takvog stanja u kojem je Vikica prihvaćala i prekidala veze očekujući svog princa iz snova.
Jednog dana pristupi joj dečko kojega dugo nije viđala. Ne čekajući dugo i ne pričajući previše, dečko joj priopći – „Vikice ja se ženim“! „Neka Ti je sretno“, odmah uzvrati Vikica! „Hoćeš li Ti poći za me“, nastavi dečko? Vikica sva izbezumljena na trenutak ostade bez riječi, ali u sebi osjeti neki čudan osjećaj da mu pozitivno odgovori. I reče Vikica – „da“ (!) i ne vjerujući još ni sama sebi što je rekla. Bijaše to dečko iz osnovne škole s početka ove priče. Kasnije je pričala prijateljici: „Ja sam se udala za čovjeka, kojega nisam uspjela ni zavoljeti ni zaljubiti se u njega, ali ta je ljubav brzo došla, bolje reći vratila se. I na kraju, doda Vikica: „Mogu reci da Bog u mome životu zauzima veliko i najvažnije mjesto!“
Eto, na taj način se ispunila i jedna seoska dosjetka koja je u velikom broju slučajeva ženidbe i udaje na brzinu ovako glasila: Pa što ima veze što su se dogovorili na brzinu i bez ljubavi; ta, dug je život i imat će vremena zaljubiti se! Stvarno se u ovom slučaju dogodilo upravo to – Vikica i Marko su se vjenčali, materijalno situirali, stekli petoro djece i žive u skladnom i uzornom braku!
Autor : Miško Stipić
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
