Listopad je mjesec knjige, priča i pjesama, pa mi odlučili naše čitateljice i čitatelje častiti lijepim, pomalo nostalgičnim pričama, i pjesmama, i zapisima i… iz duvanjske prošlosti, ali i sadašnjosti. Uz podsjećanje da je više od 300 rođenih, ili porijeklom Duvanjki i Duvnjaka do sada objavilo jednu ili više knjiga, u nekoliko nastavaka objavljivat ćemo vrlo zanimljive Zapise Blage Vukadina, rođenog u Mandinu Selu, u duvanjskoj općini.
Morao sam se malo udebljati prije nego počnem s teškim poslom – gutao sam prvi put u životu voćne jogurte, uživao u fanti iz limenke, brao jagode u vrtu iza kuće i naučio voziti Mirkov moped. Lijepo je započelo moje irgetsko ljeto i nisam uopće razumio zašto drugi Duvnjaci kukaju da je u Njemačkoj teško živjeti.
No, svemu jednom dođe kraj, pa je tako i odmor prošao, te smo se jednog jutra, dok je cijelo selo spavalo blaženim snima, zaputili u avanturu zvanu posao – ja odjeven u plavi, radni kombinezon, teške cipele i šljem pod kojim sam se znojio zahvaljujući njegovim malim dimenzijama, a daidža mamuran i sumnjičav nakon što je vidio kako nevješto tovarim alat u auto. Mirka, koji je izučavao zanat i zarađivao pokoju marku u radionici, ostavili smo u jednom selu, u drugom mjestu u opel strpali Josipa i prije nego je sunce do kraja provirilo dospjeli na moju prvu bauštelu.
Odmah prvoga dana pokazao sam svoj raskošni talent za građevinske poslove. Josip je bio moj učitelj, te sam ga pažljivo slušao kad je ulicom promarširala jedna Švabica luksuznih dimenzija, kako na gornjem, tako i na donjem dijelu tijela:
„Joj, kakva bauštela!“ zavapio je Slavonac glasom punim čežnje i želje za toplinom – „Da mi je na njoj raditi!“
Daidža ga je pokosio pogledom, dajući mu do znanja da pred djetetom ne može pričati svašta, ali Josip nije znao drukčije, njegov pogled nije se odvajao od obimne, njemačke ljepote i kvalitete, sve dok se plavuša nije izgubila na kraju ulice, njišući kukovima za pozdrav i uživajući u našim pogledima. Lako moguće da je naučila i pokoju hrvatsku riječ, jer je, kako Josip reče, svakoga dana kraj njega izvodila svoju raskoš u šetnju s malim psićem, a on je neprestano ponavljao:
„Eh, da mi je samo jednom!“
Zahvaljujući slavonskoj zaljubljivosti nisam do večeri skoro ništa od posla naučio. Dodavao sam Josipu doduše pokoju ciglu, prao alat u kanti i brisao žbuku s lica, ali daidža nije bio nimalo zadovoljan mojim učinkom. Čak mi se učinilo da za vrijeme kasne vožnje kući – nije mi bilo jasno zašto radimo sve dok se nije smračilo – mrmlja u bradu nešto poput:
„Možda nisam tribo poslušat Anu? Marinko bi možda bio bolji irget?“
Sljedećega dana odlučio sam pokazati svoju skrivenu, marljivu stranu i preuzeo sam inicijativu na poslu, ostavivši Josipa da sam sanja o Švabičinim grudima ponavljajući riječi „Na jednu bih legao, a drugom bih se pokrio“, i zauzeo sam mjesto na skeli dodajući iz kante žbuku daidži, koji je pak pola metra iznad moje glave na ljepljivu masu slagao ciglu po ciglu.
Sve je išlo kao po koncu, sve dok Josip nije opet počeo pričati i zavikao:
„Evo, dolaze Turci!“
Josip je mislio na grupu radnika koja je dovezla beton za ploču, ali nije razmišljao o tomu da ja nikada u životu nisam vidio prave, pravcate Turke, a o njima sam ranije puno čuo i čitao – kako su begovali i agovali i kako ih je naš Mijat u Vranu dočikao – pa sam se naglo okrenuo očekujući da ću ugledati barem bega Kopčića na konju dok bijesnim pogledom odmjerava Jabuku livadu.
Vidio sam međutim samo jednog malog, nasmijanog brku, malo bucmastijega od mene, koji ni fesa na glavi nije imao, a kamoli da bi bio beg, i ličio je na daidžu Andriju. Veseli čovjek kimnuo nam je glavom za pozdrav, a ja sam mu uzvratio začuđenim mahanjem.
I izgubio ravnotežu!
Daska na skeli se je neobično nagnula, daidža me je odozgor panično ščepao za nadlakticu i povukao me svom snagom da s nekoliko metara visine ne padnem na beton i ne pokvarim frizuru ili oblik lubanje, budući da sam šljem bez njegova znanja skinuo i ostavio ga kraj alata.
Nakon ručka nije bilo više govora o tomu da radim na skeli, pa sam dobio kolica koja smo zvali šupkarama, no i ona su me brzo napustila, nakon što sam, slušajući Josipove komentare, okrenuo glavu prema Švabici i na svježi eštrih prevrnuo pijesak, a u glatkom betonu ovjekovječio otisak svoje stražnjice. Daidža je na trenutak promijenio boju lica, prvi put u životu je nešto gadno opsovao, ali se je u međuvremenu vjerojatno sjetio dainičina strogog pogleda i, znajući da ćemo uvečer njoj polagati račune, brzo se sabrao progutavši pljuvačku.
Takve i slične, male ili malo veće nezgode potpomogle su međutim neslućenom pomjeranju planiranoga tijeka moje irgetske karijere, pa je daidža sutradan donio sudbonosnu odluku, i gurnuvši mi mistriju u ruke, rekao:
„Nemoj više vozit šupkare! Na skelu da se nisi popeo! Gledaj samo šta Josip i ja radimo, a kad ti neko od nas kaže donesi nam pivu, otvori nam mesni narezak i nariži kruva. Alat ne diraj! Ništa osim mistrije, a nju samo kad ja povičem – Blago!“
Budući da sam poslušan, daidžina podjela posla mi nije teško pala – kad bi se netko od ljudi kojima smo gradili kuću približio gradilištu, daidža bi glasno povikao „Blago!“, ja bih spretno i spremno ščepao mistriju u ruke i počeo strugati šalunge, da ljudi ne posumnjaju kako daidža dovodi besposličare.
Sljedećih mjesec dana ostrugao sam minimalno tristo šalungi, nikada ranije ni kasnije nisu one bile tako glatke i čiste, a ako meni ne vjerujete pitajte slobodno daidžu ili Josipa – oni su bili zadivljeni mojim radom.
Sredinom ljeta moja prva kuća bila je pod krovom, daidža je odmah pogodio drugu zgradu, ali me nije više vodio na gradilište – moguće da nije htio prije planiranoga roka završiti posao, pa sam otada ostajao kod kuće i sa Zvonkom, kojemu su sredinom ljeta počeli školski praznici, učio njemački.
Mirko je i dalje rintao, ali to je bio njegov problem.
Nastavit će se…
www.tomislavnews.com /Piše: Blago Vukadin
