Sveti Otac Franjo imenovao je mons. Ivana Ćurića, dosadašnjeg Generalnog vikara Đakovačko-osječke nadbiskupije, pomoćnim biskupom iste nadbiskupije, dodijelivši mu titulu naslovnog biskupa Tela. Vijest o imenovanju objavljena je u Rimu, 11. ožujka,2019.godine, u 12 sati.
Budući je porijeklo mons. Ivana Ćurića iz duvanjskog, buškoblatskog kraja, odmah smo mu u ime Uredništva Tomislavnews.com uputili čestitke, a nedavno ga zamolili i za prigodni Uskrsni intervju, čemu se mons. Ćurić rado odazvao.
Poštovani oče biskupe Ivane, na početku ovoga intervjua iskreno Vam čestitamo na imenovanju pomoćnim biskupom Đakovačko-osječke nadbiskupije, a objasnite što znači titula naslovni biskup Tele?
Ponajprije od svega srca zahvaljujem na Vašim čestitkama i izrazima radosti i zajedništva koje sam ovih dana primio s mnogih strana, a i od dragih ljudi iz duvanjskoga kraja koji su u prigodi moga imenovanja biskupom, uz radost, očitovali i određeni ponos. Prema drevnoj, i danas važećoj crkvenoj praksi, svaki se biskup treba imenovati i postaviti za određenu biskupiju, kao njezin vlastiti pastir. Svi oni biskupi koji nisu dijecezanski biskupi, tj. koji nisu na čelu neke biskupije, nego kao biskupi imaju različite druge službe u Crkvi, među kojima je i služba pomoćnoga biskupa, dobivaju ipak naslov neke biskupije. Budući da je moja služba pomoćnoga biskupa u našoj nadbiskupiji vezana uz službu njezina dijecezanskog biskupa, nadbiskupa metropolita mons. Đure Hranića, ja sam uz službu đakovačko-osječkoga pomoćnog biskupa dobio i naslov biskupa telskoga. Riječ je, zapravo, o simboličnom naslovu, koji se u mom slučaju odnosi na jednu biskupiju iz prvih kršćanskih stoljeća, koja je postojala u mjestu po imenu Tela, nedaleko drevne Kartage, u današnjem Tunisu na sjevernoj obali Afrike.
Koliko Vas je ovo imenovanje iznenadilo, a koliko obradovalo?
Moja je davna želje bila postati svećenikom i djelovati u okviru raznolikih svećeničkih službi. U tom sam osjećao radost. Iako se zbog moje službe generalnoga vikara među svećenicima i vjernicima znalo govoriti i o biskupskoj službi, ovo imenovanje nikako nije bilo dio moga osobnoga plana. Utoliko me ono iznenadilo i zateklo, a pomalo i uplašilo. Volio sam ostati manje istaknut. Da, prisutna je i radost zbog povjerenja koje Crkva stavlja preda me, no u tom je istodobno i velika i zahtjevna odgovornost koja će se od mene tražiti.
Jeste li osobno upoznali Papu Franju i što mislite što je bio glavni razlog, koja Vaša osobina, da vas imenuje pomoćnim biskupom?
Svetoga oca Franju susreo sam zajedno s ostalim svećenicima i vjernicima na euharistijskom slavlju za vrijeme njegova posjeta Sarajevu. Pojedinačno se do sada s njim nisam susretao, no svakodnevno pratim njegovu službu i njegove poruke Crkvi i svijetu koje nam on s velikim pastirskim žarom upućuje. Ne znam što bih posebno istaknuo kao poseban razlog zbog kojeg me imenovao biskupom. Vjerojatno je riječ o više elemenata, možda je u određenoj mjeri vrijedna i činjenica da sam kroz svoje svećeničke godine vršio različite službe i tako stekao iskustvo mnogih područja u kojima se danas treba odvijati rad i djelovanje Crkve.
Svećenik ste gotovo 30 godina i za to vrijeme obavljali ste razne službe u crkvi. Koja od tih službi, i u kojemu mjestu, vam je bila, da tako kažemo, najdraža, najduže vam ostala u sjećanju?
Da, upravo sam i rekao da sam u svom dosadašnjem svećeničkom životu vršio više različitih služba. S posebnim sam žarom nastojao pristupiti službama odgojitelja budućih svećenika u našem Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Tu sam službu započeo kao mladi svećenik, zajedno sa službom profesora filozofskih kolegija. Ta je služba istovremeno lijepa i teška, jer se radi o živim osobama koje sazrijevaju, izražavaju puno entuzijazma i spremnosti, no suočavaju se i s različitim pitanjima, u svom srcu, a i u stvarnosti koja ih okružuje, u današnjem društvu i crkvenoj zajednici. Uvijek su mi, nadalje, bile drage službe povezane s liturgijskim životom, osobito liturgijsko pjevanje. Kad zajednica izrazi svoju molitvu pjevanjem, na pravi kršćanski način, to nas ponese, ispuni nam i osjećaje doživljajem Božje blizine, kad smo radosni i kad prolazimo trenutke žalosti. A posebno mi je drago iskustvo župničke službe. Upravo ta služba nas svećenike najviše može ispuniti kao predvoditelje zajednice Kristovih vjernika. U tom se onaj svećenik, koji se trudi izgrađivati ispravan pristup prema ljudima, blizak, ali i s potrebnim odmakom, distancom, može doživjeti zaista ispunjeno – s osjećajem oca, predvoditelja – pastira, učitelja, brata, prijatelja.
Što za Vas osobno znači imenovanje pomoćnim biskupom, je li to više obveza, više odgovornosti i što je najvažnija obveza pomoćnog biskupa, konkretno Vas u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji?
Imenovanje pomoćnim biskupom donosi u moje svećeništvo još snažniji zahtjev dosljednoga i cjelovitoga ostvarivanja života i službe crkvenoga pastira. Riječ je, u smislu kršćanskoga nauka, o pribrajanju među nasljednike apostola. I to me ispunja strahopoštovanjem. Službu pomoćnoga biskupa u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji vršit ću ponajviše u okviru službe generalnoga vikara nadbiskupije, u kojoj sam već više od pet godina. Najviše će se moja služba ostvarivati u dogovoru i planiranju u zajedništvu nadbiskupom mons. Hranićem. A to ponajviše znači bdjeti i usmjeravati konkretni pastoralni život i rad u nadbiskupiji, svih njezinih sastavnica, napose župnih zajednica. I to s posebnom osjetljivošću za nove okolnosti i nove izazove što ih donosi vrijeme u kojem živimo.
Iako ste tek mjesec dana pomoćni biskup, imate li neku viziju, plan, geslo, znak… u kojima želite obavljati ovu službu?
Relativno sam brzo izabrao svoje biskupsko geslo: „U zajedništvu Kristova poslanja“ (lat. „In communione Christi missionis“). Te me riječi upućuju na istinsku stvarnost same Crkve. Ona, u biti, ne čini ništa drugo, nego nastavlja vršiti Kristovu službu koju joj je on povjerio nakon uskrsnuća i uzašašća i potvrdio silaskom Duha Svetoga. Te me riječi ujedno opominju da svoju službu uvijek vršim oslonjen i na druge: svećenike, redovnike i redovnice i vjernike laike te uvijek sa sviješću da je riječ o Kristovu djelu koje mi nasljedujemo. Posebno mi je drago da je to geslo već dio naše biskupijske povijesti, jer nas je ono pratilo 2003. godine, kad nas je pohodio papa, sv. Ivan Pavao II. I tada sam sudjelovao u oblikovanju toga gesla, pa sam ga sada aktualizirao na jedan nov način, povezan sa službom biskupa.
Ovaj intervju radimo u danima Velikog tjedna, posljednjem tjednu korizme, u tjednu velike muke Isusove. Kakvo značenje za katoličke vjernike i za Vas osobno ima ovaj žalosni tjedan?
U svim našim krajevima pjevaju se pjesme o Gospodinovoj muci i smrti. Jedna od njih ima dva moguća početka: „Počinje se strašna muka“ ili „Počinje se slavna muka“. Da, „strašan“ je i žalostan sadržaj Velikoga tjedna – osuda, razapinjanje i smrt Božjega Sina, no istovremeno – to je djelo Božjeg spasenja za nas ljude. To je „slavno“ djelo našega otkupljenja od grijeha i smrti i događaj što će ga uskrsnuće obojiti sasvim novim svjetlom, udahnuti mu nadu i darovati novi, besmrtni život.
Ima li neka zajednička molitva, zajednički obredi, kod svih katoličkih vjernika u Velikom tjednu?
Službeni liturgijski obredi Velikoga tjedna jesu zajednički diljem svijeta, u svim katoličkim crkvama. Najvažniji su obredi koji pripadaju Vazmenom trodnevlju: večer Velikoga četvrtka s Misom Večere Gospodnje, pranjem nogu i klanjanjem tzv. „Getsemanske ure“, potom Služba Muke Gospodnje na Veliki petak poslije podne i veliko, liturgijski najsvečanije slavlje Vazmeno bdijenje u uskrsnoj noći.
Koliko se pučki običaji u ovom tjednu razlikuju, recimo, u Slavoniji, Zagorju, Dalmaciji, od ovih naših u Hercegovini i Bosni ? Pretpostavljam da znate ili su Vam roditelji pričali o našim običajima?
Ti se običaji, koliko ja vidim, razlikuju, ali tek dijelom i naizgled. Većina je tih običaja, na malo različite načine, prisutna u svim krajevima među hrvatskom vjernicima. Čim se malo prouči neki korizmeni ili uskrsni običaj, brzo se uoči i neki zajednički korijen njegova nastanka, povezan s običajima u drugim krajevima. A o običajima vezanima za ove dane ne samo da su mi roditelji pričali, nego su se oni i ostvarivali. Npr. pjevanje Gospina plača, obično u korizmene nedjelje poslije podne. Nekad je to pjevanje predvodio moj did Luka; potom umivanje s posebnim molitvama pred Cvjetnicu, pa značenje crnoga vina na Veliki petak, i dr. I da dođete na Cvjetnicu poslijepodne u mjesto Gromačnik, kraj Slavonskoga Broda, tako je bilo i ove godine, mogli biste čuti kako Gospin plač vjernici pjevaju naizmjenično na dvije melodije – jedna je slavonska, a druga je upravo duvanjska, onako kako sam je ja čuo od djeda i svojih roditelja te potom zapisao.
Što, ukratko, za katoličke vjernike znači najradosniji kršćanski blagdan Uskrs?
Sva poruka i sva istina kršćanske vjere počiva u uskrsnuću. Ono je „zaglavni kamen“ naše vjere. Ono svjedoči da se Bog doista iz ljubavi utjelovio, postao jedan od nas ljudi, podnio muku i sam prošao kroz tamu smrti, no u njoj nije ostao. Uskrsnuo je, ustao na novi život i nama otvorio vrata vječnog života. To je istina koja obasjava naš ovozemaljski životni put. Kad sam uskrsnućem obasjan, o kako duboko i ispunjeno mogu živjeti sve svoje dane – sve svoje radosti i sva iskustva žalosti!
Kako ćete Vi u Vašoj biskupiji slaviti Uskrs, ima li nešto posebno od uskrsnih običaja što krasi Đakovačko-osječku nadbiskupiju?
Đakovačko-osječka nadbiskupija prostire se na području Slavonije, Baranje i Gornjega Srijema. U uskrsnim običajima vidljiva je baština toga kraja, dijelom s određenim podudarnostima kod drugih naroda u podunavskim zemljama. U većini župa naše nadbiskupije snažno su sačuvani običaji uskrsnoga blagoslova jela. U nekim župama još uvijek je živ običaj straže kod Kristova groba, od Velikoga petka do uskrsne noći. A u manjem broju sela, još uvijek skupina žena na uskrsno jutro odlazi na groblje označiti pjesmom i na tom mjestu događaj nade i uskrsne radosti.
Oče biskupe, možete li nam reći što Vas veže za duvanjski, za buškoblatski kraj?
Svakako da su to u prvom redu roditelji. Sve ono što su oni ponijeli sobom – prepoznatljiv mentalitet, odnos prema životnim vrednotama, osobito snažan prema kršćanskoj vjeri, molitvi i nedjelji. Tu je, rekao bih, i nekako sasvim prirodno srdačan i oduševljen osjećaj prema svom hrvatskom narodu; potom pojedini običaji, narječje, a napose živa sjećanja – o ljudima i događajima; pjesme – od gange (muške i ženske), koju su često znali zapjevati, osobito mama koja je i sama ‘sklonila’ jako puno stihova deseteraca, pa sve do epskih spjevova (uz gusle ili bez njih) koje je znao pjevati tata Ante, a još više pokojni did Luka. Posebno u večerima kada smo, onih sedamdesetih godina, znali ostajati bez struje. I danas, kad dođem k roditeljima, s njima obično razgovaram koristeći puno oblika koje sam od njih naučio. Npr., gotovo nikad svojoj mami ne kažem ‘lijepo’, već uvijek ‘lipo’, tj. s njima obično koristim ikavicu i govorne oblike i naglaske karakteristične za duvanjski kraj.
Koliko ste često dolazili u rodni kraj svojih roditelja, u Prisoje, u Vrilo, u Dobriće?
Prvi sam puta posjetio duvanjski kraj u svom 4. razredu osnovne škole. Poveo me moj did Luka za Veliku Gospu u Prisoje, gdje živi moja tetka s obitelji. Kad sam 1990. godine postao svećenik, na Petrovo te godine, nakon Mlade mise u Brodskom Varošu slavio sam drugu Mladu misu (sekundiciju) u Prisoju na Veliku Gospu. I kasnije sam dolazio. Još jednom slaviti misu na Veliku Gospu, pa na krštenja i vjenčanja. Obično bih tada pohodio i Grabovicu i Dobriće.
Kako objašnjavate, ipak je to fenomen, da su dvojica današnjih biskupa (biskup Dražen Kutleša i Vi) rođeni, odnosno porijeklom iz iste, Prisojačke župe?
Treba se sjetiti da je Prisoje „dalo“ velik broj svećeničkih i redovničkih zvanja, bilo rođenjem, bilo porijeklom. Tako da i biskupi lakše dođu iz te ‘riznice’ većega broja svećenika. Više bih rekao da je tu riječ o jednoj zanimljivosti, iz koje nije nužno nešto posebno računati, osim – s radošću prihvatiti činjenicu da je vjera duvanjskoga kraja, unatoč povijesnim mijenama i previranjima, još uvijek životna i svježa, te i danas donosi lijepe plodove duhovnih zvanja.
Pretpostavljam da ste bili u Međugorju i kakvo je Vaše mišljenje, spoznaja, o ovom hodočasničkom mjestu u Hercegovini?
Nekoliko sam puta bio u Međugorju. Prvi puta već kao bogoslov student. Danas se to hodočasničko mjesto jako razvilo, s različitim popratnim sadržajima koji su uobičajeni za velika svetišta. Drago mi je bilo tamo doživjeti pravo ozračje mira i pobožnosti. Ta dimenzija, s doživljajem blizine i primjera Blažene Djevice Marije, uvijek potiče i hrani našu duhovnost.
Uvijek me zanimalo imaju li svećenici, biskupi, svoj uzor u životu nekog sveca? Imate li Vi i koji je to svetac?
O, da. Oduševljavali su me uzori svetih. Sjećam se kako sam u osnovnoj školi na dušak iščitao životopis sv. Ivana Bosca i njegova učenika sv. Dominika Savija. Kasnije me osobito snažila misao sv. Tome Akvinskoga. A, kao i mnogim hrvatskim svećenicima, posebno nadahnuće prepoznajem u primjeru pastira i mučenika, bl. Alojzija Stepinca.
Imate li u planu i kada namjeravate posjetiti duvanjski kraj, Prisoje?
Najprije će duvanjski kraj, Prisoje i neki od vjernika iz Grabovičke župe, hodočastiti u Đakovo, na moje biskupsko ređenje na Uskrsni ponedjeljak, 22. travnja. A i ja ću ubrzo k vama. Već sam obećao za sv. Antu biti u Grabovici i tamo predvoditi misno slavlje crkvenoga goda. Ove je godine i dijamantna, 60. godišnjica kako su se moji roditelji vjenčali u crkvi u Grabovici, 1959. godine. Pa ćemo se i toga spomenuti.
Oče biskupe, pitanja bi bilo mnogo, ali znamo da Vam je vrijeme dragocjeno, pa Vam zahvaljujemo na izdvojenom vremenu, čestitamo Vam Uskrs, želimo dobro zdravlje, Božji blagoslov i obilje životne radosti!
Hvala Vam na uskrsnim čestitkama, i ja od srca uzvraćam. Želim da svi vi, dragi čitatelji, otkrijete tko je i kakav je naš Bog! Da prepoznate i osjetite blizinu pravoga Krista. Da posve bliskom doživite njegovu riječ i pouku, njegovu ljubav i sućut. Da se, najviše i najprije zbog Krista, nikad ne osjećate osamljenima i napuštenima. Jer je on ponio i uzeo na se sve boli i patnje. I da vas smrt ne plaši tako, kao da Gospodin nije za nas umro i pobijedio smrt. I da sve činite s ljubavlju, nesebični u dobrim djelima, ne gradeći ništa na zlu, laži i grijehu, već da radosno prigrlite k srcu istinu: Za nas je umro Gospodin. Uskrsnuo je da bismo i mi uskrsnuli – ovdje na zemlji u milosti krsnoga života, a jednoč u slavi vječnoga života, preobražena u uskrsnuću. Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić
———————————————————————————————————
Životopis biskupa Ivana Ćurića
Mons. Ivan Ćurić rođen je 1. prosinca 1964. godine od roditelja Ante i Pavke, rođ. Kolak u Slavonskom Brodu, u Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji, danas Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Nakon osnovne škole 1979. godine započinje svećeničku formaciju, najprije u Međubiskupijskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu, kasnije u Đakovu. Poslije vojnoga roka u Banjoj Luci ulazi 1984. godine u Bogoslovno sjemenište u Đakovu i započinje svoj filozofsko-teološki studij, koji od 1987. nastavlja na Papinskom gregorijanskom sveučilištu, kao pitomac Papinskoga njemačko-ugarskoga zavoda. U isusovačkoj crkvi Presvetoga Imena Isusova (Il Gesù) u Rimu zaređen je 11. ožujka 1989. za đakona, a za prezbitera 29. lipnja 1990. u katedrali – manjoj bazilici sv. Petra u Đakovu.
U Rimu postiže stupanj magisterija iz filozofije (1991.), s temom o filozofiji M. Heideggera. Iste godine započinje službu župnoga vikara u Osijeku (Donji Grad) te postaje odgojitelj (prefekt) u Bogoslovnom sjemeništu i profesor filozofije na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu (danas Katolički bogoslovni fakultet). Zbog ratnih opasnosti sa sjemenišnom zajednicom jedno vrijeme provodi u izbjeglištvu u Gradišću (Austrija). Od 1993. nastavlja studij u Rimu kao pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima. Poslije povratka u biskupiju vršio je sljedeće službe: vicerektor Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu (1996. – 2007.) i predavač filozofskih kolegija na KBF-u u Đakovu (do 2012.), ujedno i liturgijske glazbe (1996. – 2002.), župnik u Brodskom Varošu (2007. – 2011.), dekan Slavonskobrodskoga dekanata (2010. – 2011.), rektor Bogoslovnoga sjemeništa (2011. – 2013.).
Kroz to je vrijeme vršio i sljedeće dužnosti: voditelj Biskupijskoga tiskovnog ureda (2002. – 2007.), u razdoblju Biskupijske sinode (1998. – 2003.) bio je član Pripremnoga povjerenstva i voditelj priprave 4. sinodskoga zasjedanja „Ustrojstvo biskupijske zajednice“ te urednik Sinodskoga biltena. Od 1998. godine urednik je „Liturgijskoga direktorija“. Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji član je Vijeća za kler. Od 2011. član je Prezbiterskoga vijeća. Imenovan je kapelanom Njegove Svetosti 2012. godine. Službu generalnoga vikara Đakovačko-osječke nadbiskupije započinje 2013. godine, a od 2014. kanonik je Prvostolnoga kaptola đakovačko-osječkoga. Papa Franjo imenovao ga je 11. ožujka 2019. godine pomoćnim đakovačko-osječkim biskupom i naslovnim biskupom Tele.
Anica Banović/djos.hr/
———————————————————————————————————
