U lirskom putopisu Matoš prolazi Loborom i daje kritiku na povijest i sadašnjost.
Zemlja bo je mučni i žuhki tiranin pa obilježava svog sina i slugu. Na čelu mu brazda njenih beskonačnih briga, na koži mu boja njene ilovače i njenog zdravlja, na nogama i rukama tvrdi pečat žuljeva, pa kada seljak zabrinuto korača, vidiš kako ga zemlja, mučiteljica i hraniteljica, majka i kraljica, privlači, pribija i zabija о svoje tvrdo tle. Taj zakon privlačivosti je više no fizički. Prah si bio i u prah ćeš se okrenuti. Tvoje tijelo, duša, srce, tvoje biće past će kao zrelo sjeme na starinu ove naše grude, i teško onome tko ostavlja jalov grob! Teško onome tko majci ne vrati više no što od nje primi! I trava i drač i zimzelen i vrba žalostinka će sa cipresima pričati da je to mjesto prokleto i da tu leži luđi čovjek od kralja kozjih ušiju. Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski!
(…) A preko krovova, brda i kroz mutan zrak lete večernje ptice, lete i nose tugu tih starih, prastarih zvukova, lete i nose bol, čežnju, bezrječnu pjesmu naše zemlje u suton, u sumrak, u mrak, u duboku, gluhu i tajanstvenu noć. U noći si nikla i u tami iščezavaš, zagonetna jeko davnine, tugo duše, glasniče naših grobova, teška pjesmo naše teške zemlje. Kao magla se dižeš i kao magla padaš. U tebi ima ševine nevinosti, djevojačke bezazlenosti, momačke ljubavi i prastarog naslijeđenog prokletstva. Kao sunce, pjesmo hrvatska, draga i teška pjesmo naše brazde, kao sunce ideš iz noći u noć, rođena u tami prošlosti, da potoneš u dubini narodne budućnosti. Jer ti si zemlja, ti si narod; zemlja, javljajući se kroz grlo hrvatskog težaka.
Narode, ti si teška, monotona, izmučena i daleka pjesma, pjesma dublja od riječi, teška pjesma zemlje, naše teške zemlje, teška pjesma zemlje Hrvatske.
(…) – Nismo heroji, jer to nije više nužno kao u tamnim, krvavim vjekovima. Moral pak plemstva bijaše obično – kao i njegova plemenitost – tek na papiru. Rolandi, Zrinjski i Miloši izginuše, a kukavice, kao uvijek, živi ostadoše. Više je sjajnih, najsjajnijih naslova stečeno dvorskim, sužanjskim i udvoričkim uslugama no junačkim, vladarskoj zavidnosti sumnjivim djelima. Rufijan i dvorski laskavac više se i u stara vremena svidje vladarima od vjernog Kenta i od budala što istinu govore. Bayardi vazda izgiboše, a ostadoše dvorski dobavljači »minjona« i metresa, kekeza, peza i milosnica. Visok jedan plemić u Versaillesu imađaše visoku plaću samo kao čuvar kraljevske »noćne stolice«, »noćne vaze« …
(…) … Na putu me zatekla već noć, hladna i svijetla noć. U grabi mangupska svinja, cinična, ali ukusna i korisna životinja.
Na planini snijeg kao aristokratski hermelin na starinskom ćurku.
Zemlja, tamna i teška, zemlja čuva tamno, teško ćutanje.
A nebo, gora, Babonićev Oštrc, noć i zemlja u oblacima, tamnim, nujnim oblacima.
Zbogom, Lobore, stari, plemeniti, nesrećni Lobore!
(Oko Lobora, 1908.)
Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku, Hrvatska, a preminuo: 17. ožujka 1914. godine u Bolnica sestara milosnica Zagreb, Zagreb, Hrvatska.
www.tomislavnews.com
