Bila sam spremna na svađe s roditeljima, na borbu s cijelim svijetom za svoje dijete. Na sve sam bila spremna, pa čak i na to da me se roditelji odreknu.
Svi su već u splitskoj bolnici primijetili moje neobično ponašanje prema pukovniku Marku, pacijentu vojniku koji je na ratištu ostao bez oba stopala, nesretno nagazivši na minu. Pacijent mi je uvijek, već trideset godina koliko sam liječnica, bio svetinja. Sa svima sam bila ljubazna, na usluzi, spremna ne samo da im pružim liječničku pomoć nego i da satima s njima razgovaram, premda nisam bila psiholog.
Specijalizirala sam kirurgiju u Njemačkoj, gdje sam provela gotovo cijelo vrijeme u jednoj hamburškoj klinici i bila cijenjena i od osoblja i od kolega liječnika. Dobro sam zarađivala, imala stan, auto, veliku ušteđevinu i s te strane moglo bi se reći da sam bila uspješna i zadovoljna žena. A jesam li za tih tridesetak godina u inozemstvu bila sretna?
Na to teško pitanje pokušavam odgovoriti posljednja dva mjeseca, otkad je Marko dovezen na moj odjel. Zbog Marka sam napustila udoban život i sigurnost u Njemačkoj, zbog njega sam krenula u pustolovinu stavljajući se na raspolaganje ratnim bolnicama nedugo nakon izbijanja rata u Hrvatskoj. On je bio razlogom što sam u svojim pedesetim, unatoč preklinjanju kćeri jedinice i njezinog supruga da i ne pomišljam na takvu opasnu pustolovinu, odlučila pomoći ljudima u svojoj domovini, ali s nadom da ću konačno sresti Marka.
Kao i obično, nakon napornog radnog dana, zavaljena u udoban naslonjač u svom hamburškom stanu, gledala sam televiziju, ratne slike iz Hrvatske. Odjednom se u prvom planu pojavio on, Marko. Prepoznala bih ga i da ga novinar nije predstavio. Takav muškarac ne može se zaboraviti koliko god godine činile svoje, brisale sjećanja. Visok, crn, sada već prosjede kose, crnih gustih i gotovo spojenih obrva u časničkoj uniformi. Marka sam prije toliko godina prvi put srela također u uniformi, ali ne ove vojske. Ostala sam prikovana za naslonjač i kad se Marko izgubio s ekrana. U sebi sam ponavljala i pokušavala shvatiti ono što je Marko, vojnički kratko izjavio: “Pobjegao sam iz JNA. Sa mnom je iz Beograda došao i moj sin, prijavio se u Hrvatsku vojsku, a moja kći i moja vjerojatno bivša žena ostale su u Beogradu. Želio sam da i moja kći pođe sa mnom, ali ona je odlučila drukčije”.
Te noći nisam mogla zaspati. Telefonom sam nazvala svoju kćer Nadu, koja odnedavno živi i radi u Zagrebu, i u razgovoru spomenula kako bih i ja rado došla u Hrvatsku. Bila je iznenađena: što mi je odjednom, što se sa mnom dogodilo, a još jučer sam i nju molila da ostane u Njemačkoj. Nisam mogla odgovoriti na sva njezina pitanja, ali sam joj rekla da ćemo se uskoro vidjeti.
U Hrvatskoj su me dočekali raširenih ruku, ali s preporukom da radim u nekoj zagrebačkoj bolnici, jer ratišta i ratne bolnice su za mlade, rekli su mi obazrivo, ne želeći spominjati moje godine. No, nisam se dala pokolebati: željela sam na ratište. Od prvog dana očekivala sam i priželjkivala susret s Markom kojega bih ponekad vidjela na televiziji. Tražila sam da me šalju u one bolnice za koje bih čula da su blizu Markova bojišta. Međutim, on je često mijenjao mjesto službovanja. Ponekad bih sasvim slučajno saznala gdje se točno nalazi, ali nisam imala snage otići i potražiti ga. Bolje je da susret bude slučajan, jer ako me ne prepozna, možda mu i ne kažem tko sam!
Kao da sam uživala u mučenju same sebe, u odgađanju misije radi koje sam došla. Imala sam razrađen plan što učiniti pri slučajnom susretu, što ako dođe u posjetu nekom od pacijenata, što ako, ne daj Bože, bude ranjen, čak ako ga vidim teško ranjenog ili mrtvog.
U proljeće te godine, u rano jutro probudio me telefon u splitskom stanu. Iz bolnice su zvali da hitno dođem jer ima više ranjenika koji su netom dovezeni. Dok sam se spremila, bolničko vozilo već je bilo pred mojim stanom. U operacijskoj dvorani moje su kolege već bile nagnute nad ranjenicima. Rutinski sam im se priključila, jer smo bili uigran tim. Skalpel je već bio u mojoj ruci, nagnula sam se nad uspavanog pacijenta, a onda me kolega upozorio:
“Doktorice, pažljivo, vidite ovaj madež!”
Pogledala sam i protrnula – veliki madež na tom mjestu! Mehanički sam pogledala lice usnulog pacijenta… Skalpel je ispao iz moje ruke. Nisam se potpuno onesvijestila, ali ruke su mi otkazale poslušnost, oblio me hladan znoj. Sestre su me izvele iz dvorane, a ja sam se skljokala na prvi krevet. Tupo sam gledala liječnika koji mi je priskočio u pomoć, nemoćna da progovorim.
“Slabost, kolegice, iscrpljenost. Mogli smo to i pretpostaviti”, govorio je mlađi kolega, pošto mi je izmjerio tlak i poslušao rad srca.
Priključili su mi vitaminsku infuziju. Mirno ležeći, postala sam svjesna situacije. Marko je tu, ranjen! Ostat će bez oba stopala. Bit će dakle dugo u bolnici, neko vrijeme neće moći hodati. Trebat će mu proteze, pomagala. Ja sam tu i učinit ću sve za njega. No, što sada učiniti? Ni jedan od mojih planova za susret s njime nije mi se učinio prikladnim. Hoću li mu odmah reći tko sam ili ću sačekati da me sam prepozna? Što ako me je potpuno zaboravio, izbrisao iz sjećanja? Naime, proveli smo samo jednu noć zajedno. Muškarcima to mnogo ne znači, ali meni…
Da nije bilo Nade, koja me svaki dan podsjećala na Marka možda bi moj život krenuo sasvim drugim tijekom. Ovako, jedna jedina noć odredila je moju sudbinu, moj život. Zagledana u bocu iz koje kap po kap curi tekućina u moju krv, prisjećam se svakoga detalja, svake minute prvoga i jedinoga susreta s Markom.
Samo jedan ispit na Medicinskom fakultetu u Zagrebu dijelio me od zvanja liječnice. Vinko je naišao sasvim slučajno. Sjeo je pored mene u autobusu, rekao je da je student četvrte godine prava i odmah mi se počeo udvarati. Prihvatila sam udvaranje, iako nisam bila sigurna da mi se suputnik doista sviđa. Ispričali smo jedno drugo sve o sebi, o svojima, o studiranju i željama. Tako je počela moja veza s Vinkom. Sve češće je dolazio k meni u stan i zajedno smo provodili svaki slobodan trenutak. A onda mu se dogodila prometna nesreća. Ništa ozbiljno, ali je zbog prijeloma dvaju rebara i loma noge završio u bolnici. Redovito sam ga posjećivala, a kao buduća liječnica znala sam da neće imati nikakvih posljedica.
Posjetila sam ga i toga sparnog poslijepodneva koje je promijenilo moj život. Vinko se osjećao dobro, ali je bio neraspoložen. Nije više podnosio zatvoreni prostor, smetao mu je gips, a nervozu je pojačala i liječnička odluka da ga u bolnici zadrže još najmanje mjesec dana. Tješila sam ga dva sata, a kad sam krenula od njegova kreveta na vratima sobe pojavio se čovjek u uniformi.
“Konačno sam te našao”, razliježe se dubok muški glas. Zastala sam na pola sobe i pogledala dva muškarca u čvrstom zagrljaju, a potom kuckanje došljakovih prstiju po Vinkovim “gipsanim” leđima. Vojnik je potom sjeo do Vinka i počela je priča. Premda sam i dalje bila u sobi, nisu me primjećivali. Nakon pola sata- a za to sam vrijeme shvatila da je došljak sin Vinkova strica, da je polaznik Vojne akademije u Beogradu i da je krenuo kući na dopust- Vinko se konačno sjetio da sam tu:
“Marko, ovo je moja prijateljica”, izustio je. Vojnik se okrenuo, pružio mi ruku i čvrsto je stisnuo. Usput me odmjerio od glave do pete pogledom od kojega su me prošli trnci i rekao :
“Lijepa ti je prijateljica. Imaš li za mene jednu ovakvu!”, više drsko nego šaljivo popratio je Marko naše upoznavanje. Zajedno smo izišli iz bolnice, a nakon kratkotrajne šutnje on je prvi progovorio.
“Ružice, da ipak svratimo na kavu.” Kao da se poznajemo godinama, rukom mi je sklonio kosu s očiju gledajući me prodorno svojim crnim očima. Prvi sam put uistinu bila zbunjena, drhtala sam na ljetnoj vrućini, i sada znam, nesvjesna svojih riječi i postupaka, rekla:
“Tako bi mi godila, ali zakasnit ćete na autobus”.
“Autobus će krenuti i sutra, a tako lijepa djevojka ne sreće se svaki dan”, odgovorio je Marko i zamolio me da mu ne govorim “vi”, i kao slučajno, prebacio ruku preko moga ramena. Sva sam ustreptala, koljena su mi klecala i jedva sam čekala da se spustim na stolicu u Gradskoj kavani, vjerujući da Marko ne primjećuje što se sa mnom događa.
“Tebi kao da je hladno”, umilnim glasom, prolazeći rukom preko moga vrata, tepao je Marko. Za kavanskim sam se stolom prepustila milovanju gotovo nepoznatog vojnika, ne razmišljajući gleda li me tko, hoće li me prepoznati. Ništa mi nije bilo važno osim tog neznanca. Nikada poslije nisam sebi mogla objasniti što se toga dana sa mnom događalo. Ne samo toga dana, nego i noći koju sam provela s Markom u svom stanu. Ujutro je jednostavno otišao.
Vinka sam posjetila tek treći dan, ali sam znala da među nama više nema ničega. Normalno je prihvatio kada sam rekla da ni posjete više nemaju smisla, osim ako mu kao prijateljica štogod mogu pomoći. Tada mi se činilo da mu ponos nije dopuštao da me moli, a sada znam da ni njegova ljubav prema meni nije bila bezgranična.
Prošlo je dvadesetak dana od moje lude noći s Markom, ali ni jedna minuta bez razmišljanja o njemu. Nisam jela, nisam izlazila, godilo mi je izležavanje i razmišljanje o Marku. Samo neuka žena ne bi u mome ponašanju prepoznala znakove trudnoće. Ni jednoga trenutka nisam pomislila da se riješim djeteta. Bit će mi to jedina i divna uspomena na Marka. Odmah sam odlučila, neću ga tražiti, neću ga ni za što moliti. Njemu sam bila kratka pustolovina, djevojka o kojoj ništa nije znao i nije želio znati, kojoj se vjerojatno ni imena neće sjećati. Roditeljima sam rekla da čekam dijete koje mi je važnije od života, da se ne kanim udavati, da dijete nije Vinkovo i da je priča o ocu time završena.
Bila sam spremna na svađe s roditeljima, na borbu za svoje dijete. Na sve sam bila spremna, pa čak i na to da me se roditelji odreknu. Nisam očekivala da će se tako brzo pomiriti s neugodnostima koje sam im priredila, ali iznenadili su me. Nakon burne svađe i objašnjavanja, a poslije probdjevene noći, ujutro sam s roditeljima mirno razgovarala o svojoj budućnosti. Prihvatila sam očev prijedlog da idem s njim u Njemačku jer je tamo imao prijatelja liječnika kod kojega mogu raditi.
Moja je Nada bila umiljato dijete. Kada je već bila dovoljno velika, objasnila sam joj kako je začeta u velikoj, ali nepromišljenoj ljubavi, u samo jednoj noći koju sam provela s njezinim ocem. Poslije me nekoliko puta pitala postoji li kakva mogućnost, prilika, da sretne, upozna oca. No, nas smo dvije u razgovoru ipak zaključile da to ne bi imalo smisla, jer on i ne zna da ona postoji. Otkad se udala, Nada niti jedanput nije poželjela upoznati oca.
Ali sam zato ja, kako je moja djevojčica rasla, svaki dan na njoj uočavala jedan detalj koji me podsjećao na Marka. Prvi je bio veliki madež ispod lijevog koljena. Upamtila sam taj Markov madež, jer mi je one divne noći nekoliko puta spomenuo da mu ne dotičem madež. I tako, nakon trideset godina, taj madež koji sam vidjela na ranjenikovoj nozi bio je prvi znak da se moja želja ispunila, da sam srela Marka.
Dva su mjeseca prošla kako sam svakodnevno uz Marka, kako ga njegujem i tješim. Nije me prepoznao, a ni moje ime ništa mu ne govori. Često i dugo razgovaramo. Pričao mi je o svojoj mladosti, o mnogim djevojkama, o bezbrižnom životu tijekom školovanja. Jednom mi je u priči spomenuo da mu je bliži rođak “onaj odvjetnik Vinko, koji je napravio sjajnu političku karijeru”, ali još mi nije spomenuo “ludu noć” u Zagrebu.
Nemam snage da mu sve ispričam, da mu priznam. Uopće, jako malo mu govorim, ali sam mu rekla da imam kćer i da nemam muža. Ne znam je li zbog toga ili sam mu se doista svidjela, tek Marko mi je prije neki dan ozbiljno rekao da se zaljubio u mene, u “svoju doktoricu”. I da, bez obzira na to koliko su mu teški dani bili u bolnici, nikamo ne ide bez mene.
www.tomislavnews.com/ Iz romana “Zatišje” Ljube Đikić
NASTAVAK ( 2. dio) u iduću nedjelju:
