Volim šale, viceve, pošalice, prčalice…, sve čemu se slatko nasmijem, a iskreno danas je malo od toga čuti. Današnji vicevi ili šale, počinju:”Pročitao sam na internetu, na portalu…jedan dobar…”, a nitko ne pita jesi li ti pročitao isti taj, ali reda radi se nasmiješ, haha (doduše kiselo, ali to više nitko i ne primjećuje?).
Rijetki su danas spontani vicevi, šale, provale…koji nastaju tijekom priče, zgode ili nezgode.
Prigodno, na današnji Dan smijeha, ne mogu izmisliti nikakvu šalu, za njih treba, kao i za pjesmu, nadahnuće. zato se prisjetih vica, ustvari načina pričanja viceva jedne moje davne poznanice, zvane Vicaroška, kojemu se uvijek, i na samo sjećanje, nasmijem.
Ona je voljela pričati viceve i u svakoj prigodi to koristila, ali uglavnom one dobro poznate, koje smo mi slušatelji sto puta čuli, a ipak se njezinom pričanju viceva uvijek smijali. I nismo je prekidali, bile su to njezine male komedije, monolozi, a znala je pričati.
Jer, znate to, ima ljudi znaju sve viceve, pamte ih, ali ih pričaju nekako suhoparno, nezanimljivo, to su oni koji moraju reći:”Kraj je vica, što se ne smijete?!”
Na drugoj strani ima osoba koje znaju ispričati vic, šalu, i smijete se čim ta osoba počne pričati, jer gestikulacijama, mimikom, intonacijom glasa, dakle interpretacijom vas nasmijava više od same šale, vica, riječi. To su one osobe koje upitaju društvo, slušatelje:”Znate onaj o…?”, a ovi odgovore:”Ma znamo, ali ajde, ti ga ispričaj!”
Ovo je sada vic : VICAROŠKA I PERICA NA BICIKLU
Ovako bi naša Vickaroška pričala poznati vic:
“Ovako, bili ja i Perica. Jednom meni Perica kaže kako mi je dobro biciklo i kako bi se mogli provozati na njemu do šume. Meni drago, jer mi je drag Perica, zgodan do bola. Što se smijete, ima još, nije gotovo. Sjednemo nas dvoje na moje biciklo, ja ispred njega, on iza mene, okriće, gura, uznojili se oboje, vrućina…neću pričati kad se smijete, a nije još gotovo. Dođemo mi u šumu, sjašimo s bicikla, nigdje nikoga, sami, prislonimo biciklo uz drvo, pjevaju ptičice, opojni mirisi… ja se sva rastopila od miline, od želje, stanem pred Pericu, zacrvenim se (spremna izgubiti obraz!) i mazno reknem: ” Evo, uzmi sada, Perica, što ti je najdraže!” I on bez razmišljanje, zajaši na biciklo i otra, zamače u šumu, haha. Sada se smijite, gotovo je, haha!!!
Eto tako je naša Vickaroška pričala vicevi, u ih-formi, uvijek je ona glavna u vicu, sve se njoj događalo i nitko je nije mogao uvjeriti kako se vicevi drukčije pričaju. “Ja imam svoj stil, meni se uvijek smiju, a vama krivo što ne znate tako!”.
Eto, gotova je šala, što se ne smijete?!
www.tomislavnews.com/ Foto ilustracija
