Majko, daj mi sliku kada sam bila malena. Daj mi posljednji komad nečega što spava ondje gdje je ostalo sve moje prvo.
Sjećaš li se moja mila? Koraka i silnih snova. Sjećaš li se kako sam padala dok su me tvoje ruke dizale? Oprosti što često od tebe svoje ruke dižem.
Daj mi majko sliku na kojoj sjedim u ćaćinu krilu.
Sjećaš li se kako bi mi noge padale preko njegovih ramena, dok bi znatiželjno promatrala svijet?
Sjećaš li se kako je mirisala zemlja kad bi je kiša natopila? Sjećaš li se osmijeha te malene, kada bi niz ulicu trčala iz škole?
Oprosti što često sada ja svoj pogled od tebe okrećem.
Oprosti ćaća, što grubim riječima prelazim preko tih istih ramena koja su me nosila ponosno.
Uvijek ću ja ostati ta djevojčica.
To ne ide drugačije. Varaju nas samo.
I neću zaboraviti. Obećavam. Ni riječi. Ni kap ljubavi koju ste mi položili na dlanove. Oprostite samo, ako je ne budem znala nositi kao što ste vi meni.
Vrijeme plovi. Što ćeš majko, mora, to mu je zadatak. Pa i mi idemo s njime. Godine naprijed, ramena sve slabija. Dan više, manje snage u prsima.
Ali ljubav ostaje. Moja premila. Ona uvijek u kontru. Što vrijeme potraje, ona jača postaje. Hvala vam za sve. Progovoreno i prešućeno. Za sve ti ono majko što jesam, a još više što nisam. I tebi ćaća. Jednako toliko. Za sve ono za što nemam dovoljno pravih riječi. A za vas uvijek ostanem kratka barem za slovo. Jer vi ste mi dali život. Kako da to uopće objasnim?
TN/Ivana Klarić: Dopusti da ti ispričam
