Jednom sam djeda Stanka pitala kako to da je kćeri školovao, što je tada bila rijetkost, a sinove nije?
-E, dite moje, muškarci uvik mogu kopat, snažni su, mogu fizički radit, životom udarat, a žensko bez škole more biti samo sluškinja, udala se ne udala. Uvik sam želijo, i fala Bogu uspilo mi, da mi ćeri budu školovane. Nisam ja ni sinovima branio ići u školu, ali oni su volili radit, pa su odma došli meni u Njemačku. Dobro, Marko je već ranije bio pobigo u Kanadu…Nego, Klara, završavaj i ti tu svoju školu i radi nešto, ne moreš od tog nekakvog piskaranja živit. A što ćeš ti ono biti kad završiš taj svoj vakultet, a dušo?-upitao me prije dvije godine djed.
-A djede, bit ću stara cura što sam i sada – našalila sam se s djedom, a on se od srca smijao. Dugo mi je taj smijeh zvonio u ušima, pa i kada sam gledala kako ga spuštaju u grob, činilo mi se da čujem taj starački smijeh.
Je, već sam se bila umorila od pisanja i razmišljanja o sudbinama svojih tetaka, pa sam neopazice otišla do stare pojate, ispružila se na sijeno i zaspala. Ne znam koliko sam spavala, ali sam kroz san čula (ili sanjala) kako mi netko dodiruje čelo, neki smijeh, vrisku djece, potom mrak…Probudili su me sunčani zraci, ne jutarnji, nego oni podnevni, a i trbuh mi je krkljao. Prazna crijeva. Osjetila sam strašnu glad.
Polako sam se pridigla i pogledala kroz odškrinuta vrata. U hladu staroga hrasta pred kućom sjedili su: moj otac, majka, stričevi Marko i Ivan, Ivanova kćerka i njezin suprug, tetke Marija i još nekoliko susjeda.
-Klara, kćeri, jesi li živa! Sto puta sam povirila dišeš li. Znaš li kada si legla, još sinoć, a sada je prošlo podne – veselim glasom govorila je moja majka. Kao da sam se doista digla od mrtvih, svi su me gledali u čudu.
-Taka ti je mladost danas, more ne spavati tri dana, ali i spavati pet. Vanka, brate, ja ovo ne razumim-izustio je stari Blago, kojega su svi, zbog njegove uzrečice, zvali Vanka.
Taj stari Blago bio je nepismen čovjek, ali je, zajedno s gotovo svim muškarcima iz sela, mirovinu zaradio na njemačkim bauštelama i uvijek se hvalio kako je on «vidio cili svit».
-Što vi znate, dico, niste bili u Njemačkoj i ne znate što je svit. A ja sam, vanka brate, u tom svitu proveo trideset godina. Da vi samo znate što je Švabo i kakva je to država, ovo u nas je sve za pobit. Ležat, ma nema ti u Švabe ležat, moraš doć na minutu na poso, ili…kako no se Ivane kaže, otkaz. Ja, ili više ne dolazi. A njijova dica, e pajdo moj, čim osamnest godina – svak sebi! Jakako! Vidi u nas žalosti: ćaća rani i sina i nevistu i unuke i još ga zajebavaju. Ma Švabo je zakon, vanka brate , ja bi njemu dao da svitom upravlja…- tako je govorio svaki dan stari Vanka…
Odlomak iz romana “Zatišje”, Tomislavgrad, 2017.
www.tomislavnews.com
