Ljudsko tijelo i um ne koriste se u svrhu zašto su zapravo stvoreni i namijenjeni. Zato nam ruke više ne služe za zagrljaj jer to nam je zabranjeno zbog opasne pandemije o kojoj već dva dana nitko ni riječi.
Rukovanjem više ne pružamo mir jedni drugima konkretno u Crkvama prilikom svete mise, ali i u svakodnevnim životima rukovanje se svelo na dodir šakama. Zagrljaji i poljupci gotovo su izbrisani s lica zemlje. Stoga, kad nije mir onda je nemir! Uskraćeni, da ne kažem ukradeni su nam zagrljaji, rukovanje i svi ostali činovi mira pa ne čudi da je sve otišlo na kontra stranu. Primjerice, ruke sve više služe za pucanje, bacanje bombi, ubijanje, nanošenje zla i prolivanje krvi.
Um je nekad slao kontrolu za cijelo tijelo. Danas tj. primjerice jučer je poslao zapovijed rukama i nogama kako moraju činiti ono zašto nisu stvorene. Mnoge noge napustile su svoj dom. Neke da bi spasile svoje živote, a neke da bi uništile tuđi. Mnoga srca nisu više srca pa ga ne koriste za ljubav i mir zašto valjda služi nego za tugu i mržnju ovisno o strani kojoj pripadaju. Sve ovo što se događa dodatno žalosti kad čujemo komentare naših roditelja jer toj generaciji ipak danas oči služe za gledanje pa se bore sami sa sobom da neke stvari čak i ne vide prisjećajući se sličnih situacija. U ratu umire običan narod! Previše žrtava da bi samo jedna strana jednog dana slavila Dan pobjede!
Na kraju postoji samo činjenica i već stara poslovica: “Ne znam tko je izdao domovinu, ali znam tko je platio cijenu.”
Piše: Marin Krišto
www.tomislavnews.com
