Bit će po onoj narodnoj, zna to narod, strpi se magare dok trava naraste, a kad je trava narasla-magare crklo!
Čuvar daytonskog sustava
Nekada davno Amerikanci su stvorili balkansku zemlju koju čine dva entiteta, deset županija, i državni aparat u kojemu nekoliko stotina ministara upravlja nad skoro četiri milijuna ljudi, ali čine malo za njih jer je njihov posao štiti vlastite privilegije. Ti ministri na županijskoj, entitetskoj i državnoj razini poznati su kao “Dajtonci”, piše u komentaru u New York Timesu Roger Cohen.
Oni su nazvani tako po sporazumu iz Daytona iz 1995. godine koji je okončao najkrvaviji rat u Europi od Drugog svjetskog rata. Sporazum je zaustavio ubijanja, ali je uspostavio nefunkcionalni, višeslojni politički sustav od koga najviše koristi imaju Dajtonci i njihovi podanici.
Čovjek bi se mogao zapitati zašto tako maloj zemlji treba 14 ministara obrazovanja, Dajtonci će odgovoriti jednoglasno: “Naravno kako treba!” Netko bi se mogao zapitati zašto je nacionalna antikorupcijska agencija potpuna smijurija i bilo bi mu rečeno: “Europska unija inzistira na tome, ali zašto bismo mi nadzirali vlastite bezobraznike?”
Dejtonci nastupaju u različitim dresovima: bošnjačkim, srpskim i hrvatskim. Oni se ne slažu oko brojnih stvari i oživljavaju gorka sjećanja na rat u kome je ubijeno skoro 100.000 ljudi. Oni se, međutim, slažu oko vlastite samoodrživosti. Oni se slažu da bi istraga nestanka stotina milijuna dolara bila luckasta. Slažu se oko potrebe da se političke stranke sačinjavaju po etnički linijama. Slažu se oko efikasnosti njihove predizborne nacionalističke retorike. I tako se propali sustav održava, piše Cohen.
Nije bilo planirano da Dayton ostane zapisan u kamenu. On je zamrznuo situaciju u najtežem trenutku za međunacionalne odnose. On je odražavao stvarnost iz 1995. godine, ali nije bio dugoročna osnova za upravljanje zemljom. Dayton je, zapravo, blokirao zemlju. On je, ipak, održao mir.
Bosanci i Hercegovci – suočeni s visokom nezaposlenošću, divljajućom korupcijom, neučinkovitim pravosuđem i potrebom pridruživanja sektaškim političkim strankama kako bi dobili posao u državnim tvrtkama na koje otpada 60 posto ekonomije zemlje – glasali su pripremajući se za odlazak.
Oni su otišli u Düsseldorf, Detroit ili u Saint Louis, gdje bi se mogli deklarirati kao “Bosanci” a ne kao pripadnici određene etničke skupine. Nitko više pouzdano ne zna koliko je ljudi ostalo u zemlji. Planiran je popis stanovništva. Nejasno je kada će do njega doći. Brojke su politički dinamit u zemlji u kojoj Dajtonci zavise od svojih nacionalnih većina koje dominiraju nad manjinama.
Najbolji odgovor Dajtoncima je prekinuti nacionalne podijele na kojima oni opstaju. U Bosni i Hercegovini, došlo je vrijeme krenuti dalje od Daytona – ne mira koji je donio (velikog ostvarenja Richarda Holbrookea) – nego podjela i negiranja koje je proizveo, piše u New York Timesu Robert Cohen.
Kao da građanima dajtonske B i H sve ovo nije jasno, ali su nemoćni, ubila ih apatija, ali i stega nekakve međunarodne zajednice i njezinih visokih predstavnika!
TN/F
