KULA OD KARATA
Kad se ugase svjetla pozornice,
tada ogledala pokažu svoje lice.
Umoran spavam otvorenih očiju,
daleko od usta koja me uzimaju.
U ovoj sobi mrak boji sve zidove,
samoća ne voli nikakve prinove.
Moja se savjest u suzama guši,
nema nikoga da čuje što je u duši.
U tišini vrištim kao zvijer ranjena,
posvuda su otisci moga plamena.
Gulim kožu i sebe više ne poznajem,
sam sebi stranac sve više postajem.
Ostavljam državu, krv, stare zakletve,
sijem žito za dobre proljetne žetve.
Nitko ne čuje moj glas, samo jeka,
popijem ja, ali za ovo nema lijeka.
Autor: Nikola Vranjković
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
