Vatra tinja u sušari, noć polako stiže,
prohladno je, plamenu se primičem još bliže.
Kaže meni moja baba, mome srcu draga,
sine moj, badnjake unesi preko praga.
Škropi oko kuće, kako se učilo od davnina,
tamo negdje iza sedam planina.
Riba na stolu, svijeća gori od jutra,
vino na kredencu da je ugasi sutra.
Svatko je kući zamakao na svoju stranu,
a ja sjedim kraj badnjaka, uživam u duvanu.
I sunce je s njima daleko, zamaklo u bijeg,
ostalo samo sivo nebo spremno za snijeg.
Život je čudan: želje se uvijek drugačije skroje,
ali svatko uvijek poželi da je blizu kuće svoje.
Običaji nek’ te uvijek drže kao pticu u letu,
gdje god večeras bio na ovom bijelom svijetu.
Negdje daleko,
Nikola Vranjković
Na dobro vam došla Badnja večer!
www.tomislavnews.com
