Zagreb i njegovu veličinu nisam previše doživljavao sve dok se nisam popeo na Sljeme.
S Medvednice izgleda kao New York i uopće se ne može pojmiti s gradom po kojim svakodnevno hodam. Ovaj grad i ja imamo posebnu vezu, koja se već godinama ne može objasniti. Svi se mi moramo negdje roditi i tako je mene zapao jedan veliki grad koji je izrastao u metropolu. Ali ja nisam dijete urbanog centra, niti ‘modernog’ dijela grada gdje je modernizam duboko penetrirao u sve načine života. Ja sam odrastao na asfaltu istoka, gdje je život ostao balkaniziran i gdje se živi ‘po old school’ pravilima. Ovdje je puno življe, obitelji imaju mnogo više djece i više se cijene neke vrijednosti koje su odavno izumrle u nekim kvartovima Zagreba.
Zagreb je jako čudan grad. U njemu možete pronaći radikalne Hrvatine i zaostale komuniste iz devedesetih. Možete pronaći jako pametne i inteligentne ljudi, ali i svakodnevno vidjeti određeni broj spodoba koje teroriziraju sve oko sebe. Svakim danom dolazi sve više ljudi, što je u jednu ruku dobro, jer lakše je naći posao i školovati se, ali ostali dijelovi Hrvatske i BiH se prazne poput bačve s rupom. Provirite samo desetak kilometara izvan zagrebačke okolice. Kao da niste u istoj državi.
Meni osobno najdraža ulica centra je Draškovićeva, odnosno njezin sjeverni vrh. Tu svakodnevno prolazim ka fakultetu i često sretnem poznanike koji tramvajem dolaze na svoje obaveze. Ima po njoj mnoštvo grafita, koji su posebna draž ovog grada. Po centru slabo i zalazim, nije mi zanimljiv. Gornji Grad je čudo, jer kada prijeđete iz buke Trga u tišinu srednjovjekovnih sokaka gotovo nikada nema nikoga, što je nezamislivo u većim gradovima.
Zagreb je svima poseban kada dođu božićni ugođaji i tisuće lampica. Kada dođe zima, ja se povučem u svoj istok. Ovdje sve ima svoju mjeru, i nema nakićavanja i uništavanja Božića. Ali kad se primakne Badnja večer u mojoj glavi javlja se samo jedno mjesto. U vrijeme udarnih šetnji i ispijanja kuhanog vina samo skliznem preko vrata i dođem u snijegom zasute brjegove u kojima je sve tako normalno i tako čisto. Teško je iz glave izbiti nešto s čime si odrastao i s čime si odgojen. Nekome su to lampice, a nekima unošenje badnjaka, škropljenje kuće i puna kuća ljudi koji te u svakom trenu nasmiju.
Stiže Advent Zagrebe, a tada se ne možemo ni pogledati. Tek kada se ugase svjetla komercijalne pozornice s osmijehom prošećem niz Ilicu. Zagreb i ja se teško razumijemo, često svađamo i nikako da stanemo na zelenu granu. Tek ponekad popričamo kao dva prijatelja. Ali obojica znamo da smo jedno drugom stranci koji se dugo poznaju. No, kako god bilo, sve bismo ponovili opet, bez imalo žaljenja.
www.tomislavnews.com / Nikola Vranjković
