Kišovita i tmurna noć u duvanjskom kraju, pa malo isto takve poezije dopire iz susjedstva…
Jedva i pamtim oči boje sutona jeseni,
zaboravljam pogled u kojemu zriju kesteni.
Nema poziva koji me u trenu mijenja
i učas vrati iz tamnice zvane čežnja.
U tvojoj igri nikada neće biti jasnih pravila,
u ovome vrtlogu žudnje u koji si me stavila.
Pobjegneš, pa se vratiš, samo da zamutiš vode,
koje prikriju novi put do žuđene slobode.
U redu je. Opraštam i teže zaboravljam,
ne razumijem zašto iznova želju ponavljam.
Udari me, još jednom ponovi isti krug,
iako ne shvaćam u čemu je moja krivnja, dug.
Budi čovjek, ubij dio sebe koji u meni živi,
pusti proljeće neka uđe, nitko nikoga ne krivi.
Molim te ne budi više moja tuga i strast,
s usnama od meda zbog kojih gazim čast.
Autor: Nikola Vranjković
www.tomislavnews.com
