Zašto žene godinama ostaju u braku s nasilnikom i šute o svemu što se događa unutar četiri zida!?
Zašto žene godinama ostaju u braku s nasilnikom i šute o svemu što se događa unutar četiri zida, pitanje je koje stručnjaci, prijatelji, a i žrtve postavljaju same sebi, ali tek onda kada se od nasilnika odvoje, ili ga prijave nadležnima. Šutjela je i ona, majka četvero djece. Šutjela je i nakon razvoda, a onda je, u razgovoru s nama, prekinula šutnju! Zašto?!
„Prekinula sam šutnju zato što bih željela pomoći ženama. Savjetovala bih im da ne trpe nasilje. Izlaza uvijek ima. Imamo te sigurne kuće, imamo žene koje će vam sigurno dati savjet i s vama podijeliti iskustvo kako su se one izborile s nasilnikom i kako su se snašle u svemu tome. I ne trebaju da trpe, nitko nije rođen da bi trpio ni psihičko ni fizičko maltretiranje,“ govori naša sugovornica a mi pitamo koliko je godina trpjela nasilje.
„U biti od samog početka zajedničkog života. On je bio čovjek s PTSP-om, ja ne kažem da je bio loš, ali nije se liječio. Imao je nesretno djetinjstvo, bio u logoru… Sve je to ostavilo neke posljedice, a nije se htio liječiti. Bio je previše ljubomoran. Trajalo je to 15-16 godina.
U početku je bilo fizičko maltretiranje. Prijavila sam ga policiji. Nakon toga me nije smio fizički maltretirati ali je uslijedila psihička tortura i u svemu tome jedno dijete je dobilo dijabetes. Ostala djeca također nisu psihički bila dobro, a posljedica svega bila je ta da smo svi, više-manje, izbivali iz kuće. Bježali smo. Nismo mogli naći mira dok je god on bio tu.
Išla sam kod prijateljica, šetala po gradu i sreća da je jedna divna osoba prepoznala moje stanje i odlučila me spasiti. Ta osoba, ja kažem da je moj anđeo čuvar, predložila je da idem u sigurnu kuću. To je nešto najbolje bilo što mi se dogodilo. U sigurnoj kući sam bila tri mjeseca i tu sam stvarno dobila snagu. Tu su bile žene koje su prošle neki vid torture, odbačenost. I one su nama svima koje smo bile u toj zajednici jako pomogle, da sam se ja vratila jača nego ikad. I onda sam pokrenula razvod, vratila sam se u obiteljsku kuću, i tu smo bili još neko vrijeme, na kraju je iz te kuće on sam otišao i poslije toga smo se razveli.“
Stoga naša sugovornica savjetuje svim ženama koje prolaze kroz slično iskustvo da skupe hrabrosti i okrenu novu stranicu u životu. Točnije, kazala je ovo: „Nemojte žene trpjeti, nije to rješenje da trpite. Ako nemate obitelj gdje da se vratite, imate sigurnu kuću. Imate sigurnu kuću u Međugorju ništa vam neće tamo falit. Imat ćete podršku od žena koje su isto to prošle, a danas, sutra, Bog će providjeti. Evo i ja sam bez posla ali snalazim se i ne fali mi ništa. I sretnija sam sa svojom djecom sad kad sam sama nego da sam ostala s njim.“
Zašto žene ‘šute i trpe’ višegodišnje nasilje
Psiholozi kažu kako je više razloga tomu, a među njima su vodeći strah od osude okoline, vlastite obitelji, ekonomska ovisnost, odnosno to što žene nemaju uvjete da započnu novi život, a ne smije se zanemariti ni ljubav. Veliki problem je i to što žene ne prepoznaju nasilje koje zna biti i vrlo suptilno. Tako se ženu (žrtvu), manipulirajući njenim osjećajima, prvo odvoji od obitelji i prijatelja, sve dok ne ostane potpuno sama i upućena samo na nasilnika. Nasilje je i kad ženi suprug ne daje novac, ona je kućanica i nema nikakva prava, te joj nerijetko u svađi zna predbaciti kako je on jedini koji zarađuje. Ona druga, nimalo suptilna vrsta nasilja itekako je prepoznatljiva jer je u pitanju fizičko nasilje.
Socijalni psiholog Srđan Puhalo, istraživač Centra za edukaciju Pro Educa je tijekom istraživanja o ljudskim pravima žena temeljem ankete došao do rezultata da je 76,9% ispitanica doživjelo viku i galamu, a da je njih 68,5% bilo žrtva šamaranja, odnosno fizičkog nasilja. Guranje i prijetnje navelo je 64,8%, odnosno 63% ispitanica, a uvredljive i ponižavajuće poruke njih 58,3%. Na petom mjestu su ucjene (56,5%), a više je nego porazno da je nanošenje tjelesnih povreda i premlaćivanje doživjelo 50,9% ispitanica. Tu su još razbijanje stvari (50%), bacanje predmeta (49,1%), ograničavanje slobode kretanja (47,2%) i kontroliranje telefonskih razgovora (42,6%).
„Porazni su i podaci koji govore da 47% žene ne reagira kada doživi nasilje, jer se nada da se ono neće više ponoviti, što istovremeno signalizira nasilniku da djelo može ponoviti a da ga za to nitko neće teretiti“, smatra Puhalo dodajući da istraživanje pokazuje da je samo 12% žena prijavilo nasilje odmah čim se dogodilo, dok je njih 43,5% to uradilo tek nakon višegodišnjeg maltretiranja. Na pitanje što je razlog neprijavljivanja nasilja ispitanice su uglavnom potvrdile ono što smo naveli u uvodnom dijelu našeg teksta, 35,2% je kazalo da ih je ‘bilo sramota obraćati se za pomoć bilo kome’. 14,8% je odgovorilo da se plašilo za svoj i život svojih bližnjih, 13% ih nije znalo kome da se obrate, a 5,6% plašilo se da će biti izbačene iz kuće!?
Velika uloga medija na podizanju svijesti javnosti o nasilju nad ženama
Statistički podaci ukazuju na to da je nasilje nad ženama i dalje veliki problem u bh. društvu, premda je evidentan napredak u odnosu i policije i drugih institucija, a i zakonodavca. Na podizanju javne svijesti i na edukaciji žena o mehanizmima zaštite velika je uloga i medija. Mediji su ti koji trebaju dati više prostora ovom društvenom problemu, ali pod uvjetom da izvještavaju na odgovoran i senzibiliziran način. Na žalost, još uvijek je puno predrasuda i senzacionalizma. Senzacionalističko izvještavanje o slučajevima nasilja nad ženama može dovesti do dodatne traumatizacije žene žrtve nasilja, ali i njene obitelji. Mediji su u relativno velikoj mjeri svjesni svoje uloge, ali često ne predstavljaju dio rješenja i ne doprinose mijenjanju stanja gdje je žena žrtva muškarca (često svoga partnera), jer se nerijetko stavlja naglasak na mogućim razlozima za nasilje koji su osobne prirode, što je zapravo potajno traženje opravdanja, a nikako način da se jasno iskomunicira poruka da su nasilje nad ženama i nasilje u obitelji apsolutno neprihvatljivi i zakonom zabranjeni. Da se to ne bi događalo Udruženje “Novi put” iz Mostara je uz podršku Svjetske asocijacije kršćanskih komunikacija WACC i pomoć medijskih profesionalaca u BiH, izradilo Smjernice za izvještavanje o ženama, čiji sastavni dio su i one vezane za obiteljsko i nasilje nad ženama.
Izvještavanje o nasilju nad ženama ne smije sadržavati:
•informacije, koje na bilo koji način otkrivaju identitet žrtve, nasilnika, djece;
•informacije, u kojima se cijeli medijski sadržaj isključivo oslanja na policijsko izvjeće, izjave
susjeda, prijatelja, bez šireg konteksta problema;
•informacije kojima se čin nasilja može opravdati vanjskim okolnostima ili osobinama žrtve
ili nasilnika;
•senzacionalističke i stereotipne dramatične naslove i podnaslove, izraze za nasilje,
preživjelu/žrtvu i nasilnika;
•insinuacije o razlogu koji bi opravdao nasilje te izraze kojima se umanjuje, odnosno ismijava
nasilje i iskazuje direktno nevjerovanje preživjeloj/žrtvi;
•predstavljanje nasilnika kao dobre osobe, niti romantiziranje čina nasilja;
•fotografije, koje prikazuju krv, modrice, brutalnost;
•fotografije žrtava, u bilo kojem kontekstu, sa ili bez nasilnika;
Izvještavanje o nasilju nad ženama treba da:
• se bavi generalno problemom nasilja, svih njegovih pojavnih oblika, ishoda i eventualnog
sankcioniranja;
• kontinuirano prati relevantne statističke podatke i izvještaje, rad institucija, nevladinih
organizacija, donošenje novih zakona, propuste u radu te da daje kritički osvrt na postojeće
zakone i prakse i potiče institucije na savjestan rad i odgovornost;
• obuhvati sve postojeće oblike nasilja (fizičko, seksualno, psihičko i ekonomsko nasilje);
• utječe da javnost shvati kako nasilje nije izoliran privatni, već društveni problem čije
rješenje zahtjeva angažiranje šire zajednice;
• promovira postojanje institucija, SOS telefona, nevladinih organizacija, kojima se žrtve
mogu obratiti za pomoć;
• promatra pojedinačne slučajeve u širem kontekstu/da li je već ranije bilo prijavljeno nasilje u
obitelji, je li bilo procesuirano;
• sadrži informacije i retoriku koja će ohrabriti i potaknuti druge žrtve koje trpe ili su trpjele
nasilje da ga prijave;
• problematizira nasilje nad ženama uvijek, a ne samo kada se dese slučajevi nasilja.
Piše : Željka Mihaljević, novinarka
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta pod nazivom
„Osporavanje rodnih stereotipa i unapređivanje rodne
ravnopravnosti u medijima“, kojeg podržava WACC – Svjetska asocijacija kršćanskih komunikacija.
www.tomislavnews.com
