Marija ja čak napisala kako se boji da će ova neobična ljubav, čarolija, nestati kad se sretnu, da će odletjeti leptirići koje uvijek osjeti u trbuhu kad čita Vinkove poruke.
Znala je da od tog susreta ovisi njezin budući život, njezina sudbina. Zato se Marija, pedesetogodišnja učiteljica u jednom hercegovačkom selu temeljito i brižljivo pripremala za susret s Vinkom ,školskim knjižničarom u većem gradu. Već pola godine, gotovo svakodnevno, čita njegove e-mail poruke pune nježnosti i na svaku odgovara, često i stihovima. Stihovi su i zbližili te dvije romantične duše. Kopajući po policama, Vinko je slučajno uzeo zbirčicu pjesama s čijeg omota se smiješila mlada djevojka, crne kose i crnih očiju. Nesvjesno je otvorio knjigu i počeo čitati stihove. Prodirali su u najskrovitije kutke njegove duše, probadali ga u srce. Pročitao je i posljednju pjesmu, a potom i biografiju pjesnikinje.» Nije mlada, a ipak je mlađa od mene. Je li udana?», pitanje je koje je Vinko ponavljao nakon pročitanih pjesama i sam sebi odgovarao. »Ne, ona je sigurno sama, usamljena, žudnja za ljubavlju zrači iz svakog njezinog stiha».
Napisao joj je pismo, obazrivo, ali je, kao usput, spomenuo da je sam, da mu vrijeme sporo prolazi, da mu je jedini hobi čitanje knjiga i surfanje po internetu. Odgovor nije dugo čekao. U njemu je bila i mail adresa na koju je svakodnevno, nekad i po više puta, pisao poruke i na njih dobivao odgovore.
Poruke i s jedne i druge strane ubrzo su bile pune nježnosti , a nakon nekoliko mjeseci poželjeli su se sresti, upoznati. Doduše, te želje su bile pune strepnji. Marija ja čak napisala kako se boji da će ova neobična ljubav, čarolija, nestati kad se sretnu, da će odletjeti leptirići koje uvijek osjeti u trbuhu kad čita Vinkove poruke, da će… Vinko je, također, strepio od susreta i pisao kako je lijepo « voljeti iz daleka», ali kada je Marija napisala: «Možeš o meni misliti što god hoćeš, ali, Vinko, ja više ne mogu izdržati, čekaj me sutra u svojoj školi, znam gdje je, doći ću nakon posla, pred večer», nije bilo uzmicanja. «Krajnje je vrijeme, čekam te nestrpljivo», odgovorio je Vinko.
«Kako izgleda moj princ iz romantičnih poruka, što ako je ružan, zašto se nije ženio? A što ako je oženjen, ako mi laže? Nešto s njim nije u redu! A ja, što sam ja čekala, je li sa mnom sve u redu? Svi su govorili da sam lijepa i pametna, ali eto, nisam našla srodnu dušu. Bila sam zahtjevna, a možda je i on takav?» vrzmala su se pitanja i odgovori u Marijinim mislima, dok je oprezno vozila svoj stari «golf».
Desetak kilometara ispred grada, Marija je uz put spazila staricu na kiši, koja je neuspješno širila ruke prema svakom vozilu. Rado je pomagala starijima, često ih prevozila do grada, do bolnice, ali ovoga puta je dvojila: što ako je starica zamoli da je odveze do udaljene kuće, a preostalo je još samo desetak minuta do ugovorenog sastanka s Vinkom? Ipak je zastala. Starica je sjela u vozilo i počela zahvaljivati. Nije je slušala jer se upravljač najednom počeo trzati, zanositi na desnu stranu. Zakočila je i s užasom vidjela da joj je prednja guma prazna, izbušena. Uhvatila ju je panika. Prvi sumrak već je padao na grad, kiša nemilosrdno padala, starica je i dalje veselo čavrljala. Marija je naslonila čelo na ruke koje su stiskale upravljač i nije znala što će. Izišla je iz vozila na kišu pokušavajući zamijeniti kotač. Bez uspjeha, a vozači kao da je i ne primjećuju. Vrijeme je prolazilo, bila je potpuno mokra, ovladalo je njom malodušje.
Vozilo koje je dolazilo iz grada usporavalo je i zastalo pokraj pokisle vozačice. «Mogu li vam pomoći, gospođo?», otvorivši prozor upitao je vozač ljubazno. «Nitko mi više ne može pomoći, Vinko me više ne čeka», pomislila je Marija, a glasno zavapila: «Molim vas!»
I dok je nad njim držala kišobran, muškarac je vještim pokretima u nekoliko trenutaka zamijenio kotač, a potom, ispod kišobrana, zagledao se u Marijine crne oči i dugu kosu niz čije se uvojke slijevala kiša. Taj pogled, nešto drago i poznato na tom čovjeku, zbunili su Mariju, nije uspjela reći ni hvala. « Da ne žurim i da ste sami rado bih vas odveo u svoj stan da se osušite, ovako…možda se sretnemo u nekoj ljepšoj prigodi», i dalje je , netremice je gledajući, govorio muškarac. Marija je protrnula od tog pogleda, odnekuda joj je bio poznat taj glas i zamalo ga je htjela zamoliti da ostane još malo s njom, na kiši. Spriječila ju je u tomu samo pomisao na Vinka. Vjerujući da on više ne čeka, ali i da joj ne bi vjerovao, odvezla je staricu do kuće, a potom, ne izdržavši, zastala pred Vinkovom školom. Dvorište je bilo osvijetljeno i pusto. U školskoj zgradi svjetlo se vidjelo samo na ulazu ispred kojega je stajao čovjek. Nije htjela odustati-što ako je to Vinko? Bio je stariji nego što ga je zamišljala, neuredan za nekoga tko čeka posjet. Odlučnim korakom prišla je muškarcu:» Oprostite, ja tražim Vinka!», a u glasu joj se osjećala strepnja.
«Vi ste Marija, kakva krasna žena! Vinko vas je dugo čekao, bio je zabrinut i rekao mi je da vam ide u susret. Davno je otišao, već je mogao stići i do vašeg sela, kako se ono zove?», ispitivački ju je promatrao muškarac. Ne odgovorivši, Marija se naglo okrenula, sjela u vozilo i žurno krenula.
Pred njezinim stanom stajao je muškarac. Mokar od glave do pete. Na zvuk potpetica naglo se okrenuo. Ne, nije moguće, muškarac koji joj je zamijenio kotač!? Bez riječi, naslonila se na njegovo rame.
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić (iz rukopisa “Ljubavi koje se pamte”)Foto ilustracija
